Veštice u narodnoj, a zatim i u popularnoj kulturi odavno figuriraju kao onaj subverzivni element koji je služio ne bi li se što upečatljivije i slikovitije prikazala pervertirana i zastrašujuća slika žene – bilo to one koje odbijaju servilnost, one koje ne zadovoljavaju date društvene obrasce ili koje ih na ma koji način preispituju.
Koliko često čujemo da je poznanik/ca, prijatelj/ica ili neko koga ne poznajemo hospitalizovan/a neposredno nakon smrti člana porodice ili bliske osobe, najčešće zbog simptoma koji obuhvataju napade panike, srčane probleme i slično?
U eri hiperprodukcije često se sreću slični autori/ke, postupci i obrađivane teme, a malo šta čitatelja/ku može da izbaci iz učmalosti već viđenog. Čitanje dela Elene Ferante, nasuprot tome, može da se koncipira kao iskustvo potpune sinestezije: iskustvo koje proizilazi iz samog teksta, ali se preklapa i sa životnim/čitateljskim iskustvom recipijenta/kinje.
Teorije imperijalizma su se u jednom trenutku činile prevaziđenim. Konceptualizacije V. I. Lenjina i Roze Luksemburg – prema kojima rastući rivaliteti među monopolizovanim kapitalom u sprezi sa militarizovanom nacionalnom državom vode sukobe globalnih razmera oko raspodele kolonijalnih resursa – u svetu nakon 1945. su prestale da pružaju sigurne orijentire.
„Druga smrt“ (biblijski termin koji je Lakan elaborirao u vezi sa smrću Antigone) nije smrt tela nego smrt imena. U svom smrtnom času telo bi, ukoliko bi ga uopšte bilo moguće odvojiti od imena, umiralo za sebe – u tom se smislu kaže da svako umire sam, iako ne znamo „da li se bol života završava u kamenu“ (Lacan, Ethics of Psychoanalisis).
Prenosimo intervju sa našim Ivanom Radenkovićem za SlobodniFilozofski portal na temu komercijalizacije i privatizacijeapotekarskog sektora.
Prenismo tekst razgovora sa Milanom, pedesetogodišnjim radnikom iz okoline Novog Sada koji već nekoliko godina radi u Slovačkoj. Njegova dramatična priča o katastrofalnim uslovima rada u tajvanskoj firmi Fokskon, kao i o srpskim agencijama koje profitiraju na dopremanju jeftineradne snage u Slovačku, zabrivanjava, razbešnjava, upozorava, poziva na solidarnost i otpor ovakvom sistemu rada i proizvodnje.
Иако ће филозофију радикалне једнакости Жака Рансијера (Jacques Rancière) и његов антипедагошки концепт учитеља незналице[1] упознати знатно касније током студија филозофије у Новом Саду и потоњег теоријског и друштвено-политичког деловања, Иван Раденковић је за живота врло рано, готово по идентичном концептуалном предлошку Рансијера, и за свој узраст неуобичајено проницљиво, почео преиспитивати постојећу логику неједнаке расподеле знањâ и моћи међу људима.