U eri hiperprodukcije često se sreću slični autori/ke, postupci i obrađivane teme, a malo šta čitatelja/ku može da izbaci iz učmalosti već viđenog. Čitanje dela Elene Ferante, nasuprot tome, može da se koncipira kao iskustvo potpune sinestezije: iskustvo koje proizilazi iz samog teksta, ali se preklapa i sa životnim/čitateljskim iskustvom recipijenta/kinje.
„Druga smrt“ (biblijski termin koji je Lakan elaborirao u vezi sa smrću Antigone) nije smrt tela nego smrt imena. U svom smrtnom času telo bi, ukoliko bi ga uopšte bilo moguće odvojiti od imena, umiralo za sebe – u tom se smislu kaže da svako umire sam, iako ne znamo „da li se bol života završava u kamenu“ (Lacan, Ethics of Psychoanalisis).