Tag Archives: Studentske borbe

19 feb

CLASSE (Coalition large de l’Association pour une solidarité syndicale) MANIFEST: MNOGO MLADIH, JEDNA BORBA!

Za vreme kongresa 11. i 12. avgusta 2012. Classe je usvojila Manifest: Mnogo mladih, jedna borba. 
Ovaj tekst, koji su desetine hiljada studentskih organizacija širom sveta već usvojile, podseća nas da su borbe studenata u Kvebeku takođe znak solidarnosti sa stotinama hiljada mladih ljudi i studenata koji se širom sveta bore za kvalitetno obrazovanje koje je dostupno i državno.
Svetska ekonomska kriza koja je ekskalirala 2008. godine ostavila je duboke posledice. Moguće je uporediti ovu krizu sa onom iz 1929. godine. Snažno udarajući u srž sistema, prvo je pogodila SAD, dok se sada intenzivnije razvija i u Evropi. Međutim, efekte koje kriza ostavlja možemo videti na različitim primerima širom sveta.
Vlade su na isti način reagovale na pretnju koju kriza predstavlja njihovim zemljama: naterati mlade i radničku klasu da ispaštaju zbog krize. Sklopili su savez sa velikim biznisima i bankama, s ciljem da spreče opadanje profita. Oni zajedničkim snagama razrađuju planove štednje, koje uskraćuju istorijska prava radničke klase, što rezultira otpuštanjima, nametanjem prekovremenog rada, ostavljajući mlade bez mnogo opcija u budućnosti. 
Mladi danas žive u počecima ove duboke krize, biće u prilici da osete uslove života koji su još teži od onih u kojima su prethodne generacije živele. U Arapskom svetu kao i u Evropi, stopa nezaposlenosti predstavlja jednu zastrašujuću sliku, kao na primer u Španiji, gde stopa nezaposlenosti prevazilazi 50%.
Među njima, imigranti, žene, crnci i LGBT populacija trpe još više, svakodnevno se suočavajući sa predrasudama, nesigurnim radnim mestima kao i izuzetno niskim platama. Ovaj primer smo mogli videti 2010. godine pobunom omladine crnaca iz geta u Londonu. Budući da su ih mediji i međunarodne vlasti tretirale kao marginalizovane.
 
557057_10151059603829451_1345453250_n

Read More

Share
26 dec

KADA SU PROFESORI I STUDENTI ZAJEDNO AKTIVISTI

Intervju sa Andreom Milat[1] vodila: Maja Solar

Maja Solar: Bila si aktivna u studentskim protestima u Hrvatskoj i napisala si nekoliko tekstova (o visokom obrazovanju u EU i njegovim kvalifikacijskim okvirima, o zakonskim regulativama u vezi sa naukom, obrazovanjem i univerzitetom, o sistemima studentskog kreditiranja i školarinama, o profitiranju putem mobilnosti itd.[2]). Da li se posle studentskih protesta nešto promenilo, je li se proces komercijalizacije unverziteta makar usporio, ako ne zaustavio? Kakvi su efekti studentskog ’pritiska odozdo’ i je li sa dolaskom nove vlade nešto drugačije? Članica si sindikata Akademska solidarnost[3], kojeg čini impozantna brojka akademskih radnika*ca, profesora*ica, nastavnika*ica, asistenata*kinja, pa i celih odseka, instituta i fakulteta (što je potpuno drugačije od situacije ovde – gde nema organizovane podrške studentskim borbama od strane akademskih radnika ili je ona prisutna samo na nivou pojedinačnosti, a borbe protiv štetnih predloga zakona ne postoje jer se bolonjski proces neupitno primenjuje). Možeš li ukratko opisati ključne aktivnosti i borbe koje je vodila (i još uvek) vodi Akademska solidarnost?

Andrea Milat: Prvo sam počela pisati tekstove na temu obrazovanja za h-alter.org. Nakon prve blokade 2009. postala sam zainteresirana za marksistička objašnjenja aktualnih događanja u obrazovnoj politici, stoga sam na sugestiju druga počela isčitavati internetske stranice Journal for Critical Education Policy Studies gdje su svi tekstovi slobodno dostupni. Iščitavanje tih tekstova pomoglo mi je ne samo u boljem identificiranju problema koji su se tada događali u hrvatskoj obrazovnoj politici nego i u predviđanju sljedećih faza. Ni po čemu ono što se događalo tada, ni ono što se događa danas, nije specifično za Hrvatsku, ali da, ritam komercijalizacije je malo drugačiji. Moj osobni dojam je da je komercijalizacija donedavno išla sporije i da studentski prosvjedi i blokade jesu donekle usporili procese komodifikacije i komercijalizacije obrazovanja u Hrvatskoj, no taj se proces sad ponovno rapidno ubrzava. Komercijalizacija je započela povećavanjem broja izvanrednih studenata i slabljenjem kontrole nad tim tko se upisuje kao izvanredni student, pa povećavanjem upisnih kvota koje su se punile studentima koji su plaćali školarine, pa su se počele povećavati školarine, u početku sporo, pa sve brže i brže dok taj dio nije eksplodirao u prvim prosvjedima koji su bili usmjereni samo protiv školarina. No, sve se to događalo od početka 90ih pa nakon uvođenja bolonje 2005. Od tada se stvari rapidno pogoršavaju. Usprkos prosvjedima iz 2008. i blokadama od 2009. na ovamo, komercijalizacija i komodifikacija se nisu zasutavile. Međutim da tih prosvjeda i blokada nije bilo, neke stvari koje se događaju sada, 2012. ili će se dogoditi 2015. već bi bile provedene. Reforme se počinju uvodit u svim dijelovima obrazovnog sustava, tako od 2009. na ovamo imamo udar ne samo na školarine, kao što je bio slučaj dotad, već i na socijalni standard (to su četiri vrste prava: smještaj, prehrana, zdravstvo i prijevoz), te paralelno s tim udar na akademsko osoblje pa i samu dosadašnju strukturu, odnosno ustroj akademske zajednice. Pritom ne treba uopće ni spominjati udar na proračun za znanost.
Efekte pritiska odozdo nemoguće je jednostavno linearno izmjeriti. U korist činjenici da je prva blokada FFZG-a iz 2009. bila kvalitetno pripremana i organizirana govori i to da su profesori koji su nas tada podržali danas mahom organizirani u Akademsku solidarnost. Ne želim reći da smo mi organizirali profesore nego da su profesori koji su tada razumjeli aktualne procese uskoro i sami utemeljili platformu kako bi se borili protiv tih istih štetnih procesa i u znanstvenom procesu i u visokom obrazovanju. Rezultat njihovih napora bilo je rušenje paketa triju zakona koji bi dokrajčili i legalizirali započete procese, no također su ponudili i alternativno rješenje u obliku Deklaracije Akademske solidarnosti. Nedavno je izdan i novi, po meni najsnažniji politički stejtment sindikata, a to je Slovensko-hrvatska „Rezolucija protiv privatizacije javnog visokoškolskog obrazovanja" koja je nastala u suradnji sa Visokoškolskim sindikatom Slovenije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani i skupinom „Angažirani“. Pod ’kvalitetno organizirana’ mislim na to da je bila politički ispravno i široko postavljena. Imala je jedan jasan i politički zahtjev, a procesi u obrazovanju kontekstualizirali su se s obzirom na šire društvene procese neoliberalizacije što je u konačnici u Hrvatskoj stvorilo prostor za kritiku iz radikalno lijeve i antikapitalističke perspektive.
Inovativni pristup medijima koji je uveden 2009., a koji se bazirao na anonimnosti svih studenata i na izmjeni velikog broja studentskih lica pred kamerama šokirao je novinare koji su bili navikli na „osobne“ i „individualne“ priče kao i na ostale metode depolitizacije političkih stejtmenta kao rezultat imao je to da su mediji, čak i oni najneoliberalniji, jednostavno morali pisati o onome što su studenti govorili, a ne o njihovim osobnim pričama. Danas, tri godine kasnije, dobar dio novinara koji je pratio blokade i dalje je prisutan, a nastala su čak i nova prijateljstva pa i suradnički odnosi. Rijetko će koji od novinara koji su pratili blokadu nijekati da ona na njih nije ostavila politički dojam. Kad se priča o efektima, moj je osobni dojam da je najveći efekt ostao zapravo u medijskom sektoru na način da su blokada, a pogotovo portal Slobodni Filozofski (koji je otad postao najveća online arhiva novih ljevičarskih teorijskih tekstova) ponudili radikalnu kritiku iz lijeve perspektive koja dotad u Hrvatskoj zapravo nije postojala.
Gore sam spomenula da je Akademska solidarnost uspjela srušiti paket triju zakona, međutim, zakoni su samo nominalno propali u bezdan. Možda je vlada nova, i možda ministar obrazovanja nosi novo ime, no birokrati s kojima on radi su ili isti ili su na još višim pozicijama. Autori nominalno propalih zakona samo su napredovali u karijeri, tako da se velik broj mjera iz triju zakona provodi dekretima. Ministarstvo naredi sveučilištima koje naredi fakultetima na kojima se onda rađa otpor, pa se otpor penje istim putem kojim se naredbe spuštaju dolje. Najviše uloženog rada i truda naravno pritom ima na dnu hijerarhije. Profesori i studenti nakon što ispune svoje formalne dnevne uloge predvečer, gotovo svakoga dana, već tri i više godine pretvaraju se u aktiviste i nalaze se na nekoj od brojnih radnih grupa na kojima se uvijek mozga i raspravlja što i kako napraviti ne samo da se otpor osnaži nego i da se proširi. Svake godine stari studenti aktivisti odlaze i svake godine dolaze novi koji imaju volju i želju i kojima treba pomoći da uđu u priču o komercijalizaciji i komodifikaciji. To je najteži dio posla, a njega treba svake godine odrađivati ispočetka. Ono što otpor komercijalizaciji i komodifikaciji obrazovanja u Hrvatskoj čini pokretom je upravo intenzivni kolektivni rad i kolektivni rezultat. Mislim da je ta kolektivnost ono što zapravo svima uvijek iznova puni baterije i daje im volju da se i dalje bave aktivizmom.

class5

Read More

Share
25 dec

VELIKO DUPE UNIVERZITETA

Razgovor sa Janom Baćević vodili: Aleksandar Stojanović, Andrea Jovanović i Igor Cvejić

Aleksandar: Možemo da počnemo pričom o studentskim borbama na ovim prostorima u poslednje dve godine, s obzirom na to da su one relativno značajne, da je tema relativno sveža i određujuća po kontekst u kojem se nalazimo. U principu, imali smo prošle godine blokadu, koja je trajala skoro mesec dana, koja je jako malo postigla na nivou nekih realnih stvari, ili, u svakom slučaju, jako malo u odnosu na sopstvene zahteve. Možda bi se moglo reći da je postigla nešto u smislu nekog malog proboja u javnost i nešto u smislu stvaranja solidarnosti među studentima, iako je i to relativno diskutabilno, ali u svakom slučaju, ona se dogodila, zajedno i sa ovogodišnjim borbama, u periodu kada su agresivne i neegalitarne reforme u obrazovanju počele da budu jako očigledne i da se ne kriju, stoga bismo mogli da počnemo od toga, dakle od tvog ličnog doživljaja tih stvari. Imala si neku spekulaciju o tome da su borbe u nekom smislu bile neuspešne, pa hajde da krenemo sa tim.

Jana: Da, pa, znaš zašto? Mislim da bi se moglo reći da studentski pokret iz Srbije svoja postignuća meri poredeći ih sa iskustvima iz Hrvatske, a jedno od opštih mesta tu je da se misli da je studentski pokret iz Hrvatske postigao besplatno obrazovanje – što uopšte nije tačno. To je prosto fundamentalno netačno, šteta – ali je netačno. Studentski pokret iz Hrvatske je postigao to da se ne naplaćuju školarine ljudima koji su tada upisali prvu godinu, nije izvedeno ništa van toga. Ja ne mislim da je to niti slabost Hrvatskog studentskog pokreta niti mislim da studentski pokret u Srbiji nije postigao ništa na taj način, jer smatram da nije sigurno da se u potpunosti besplatno obrazovanje uopšte može postići, a ukoliko bi to i bilo moguće, ne mislim da su metode koje bi bile potrebne za to nešto čime bi studentsko telo uopšte htelo da se koristi. Ne govorim naravno o nasilnoj revoluciji, nego o nečem drugom. Ako se, na primer, vratimo na 2006. godinu, na priču o ekvivalenciji master statusa sa magistarskim statusom, ono što je studentski pokret tada postigao – po prvi put je u javnost izašla priča o parcijalizaciji obrazovanja – ta priča je prošla (ako prihvatimo da je prošla) zato što su izbori već bili raspisani i zato što je nekome iz tadašnje vlasti u tom trenutku odgovaralo da pogura skupštinu da dà takvo i takvo tumačenje tog člana zakona o visokom obrazovanju, itd.

 

Read More

Share
Translate »