Tag Archives: radikalne teorije

20 jul

Ankica Čakardić_Ženski problem u političkoj ekonomiji – od jugoslavenskog samoupravljanja do mjera štednji

Sažetak: Tema će u metodološkom kontekstu historijsko-materijalističke analize skicirati „ženski problem“ u dvama različitim sistemima političke ekonomije, gdje se prvi referira na jugoslavensko samoupravljanje, a drugi se – preko tzv. hrvatskog tranzicijskog perioda 90-ih sve do trenutne ekonomske krize i mjera štednje od 2009. naovamo – tiče kapitalističkog načina proizvodnje koji se uspješno formira nakon prvobitne akumulacije kapitala u ratnoj Hrvatskoj. Tezom koju bih ovdje ponudila pokušala bih ukazati na činjenicu da oba spomenuta sistema generiraju dvostruku opresiranost kao osnovni modus ženskog života koji se ozbiljuje kao utemeljenje društvene reprodukcije i proizvodnje znanja, koja joj na specifičan način određuje sadržajni i formalni smisao. Kada je riječ o društvenoj/socijalnoj reprodukciji koja je za ovu temu ključni element unutar kojega raspravljamo o ženskom položaju unutar određenih proizvodnih odnosa, tada pokušavam upozoriti na tvrdoglavu konzistentnost problema kućanskog i obiteljskog rada koji se kreće od njegovateljskog posla vezanog za djecu i starije, seksa kao rada i njegovih bitnih potencijala koji reproduciraju radničku klasu do različitih oblika neplaćenih poslova u sferi doma.

Ključne riječi: feminizam, jugoslavensko samoupravljanje, mjere štednje, kapitalizam, proizvodni odnosi, historijski materijalizam

 

1. Ženski problem u jugoslavenskom socijalističkom samoupravljanju

U poslijeratnom razdoblju (nakon 1945) Jugoslavija je sprovela niz promjena u načinu upravljanja ekonomijom. To razdoblje se ugrubo može podijeliti na administrativno-centralističko (1945-50), nakon kojeg je došlo do uvođenja radničkog samoupravljanja (1950), decentralizacije i deetatizacije, i koje je konačno – sa SFRJ Ustavom iz 1947.g. – transformirano u razdoblje razvijenog socijalističkog samoupravljanja.[i] Citirajući jednog od najbližeg suradnika Josipa Broza Tita i glavnog konceptualnog tvorca jugoslavenskog samoupravnog socijalizma:

„Osnova svih sloboda i prava radnih ljudi i građana u našem socijalističkom društvu jeste pravo na samoupravljanje. To je novo i direktno demokratsko socijalističko pravo, koje je moguće jedino u uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i vladajuće pozicije radničke klase u društvu. Ovo pravo je neupitno i neotuđivo, i kao takvo pripada svim radnim ljudima i građanima.”[ii]

Pravnu dimenziju koju Kardelj spominje u ovom citatu treba smjestiti u područje  radne ravnopravnosti žena i muškaraca, napose kad je riječ o različitim radnim ugovorima, slobodnom vremenu i njegovoj alokaciji te obiteljsko-kućanskim obavezama koje će ometati ženu da, s jednu stranu, participira u političkom i samoupravljačkom angažmanu ali i da, s drugu stranu, ukazuju na deklarativnu, nikako faktičku razinu radne ravnopravnosti muškaraca i žena. Dakako, taj vid radne neravnopravnosti će u kasnijem periodu kapitalističkog načina proizvodnje u okvirima liberalne demokracije i izražene klasne razlike biti i dublje prisutan, kao politička, socijalna i ekonomska nejedankost žena i muškaraca.

Samoupravljanje je u idealtipskom smislu – kad je riječ o emancipaciji žena – zagovaralo restrukturiranje privatne sfere života tako da ona postane sastavnim dijelom jedinstvene društvene organizacije. Na taj su način mnoga „ženska pitanja“, u prvom redu kućanski rad, trebala u praksi postati opće-društvena, socijalizirana. No, bez obzira na nominalne egalitarne zahtjeve samoupravnog sistema, ono što se u Jugoslaviji počelo događati uslijed prvih tehnokratskih upliva u samoupravljački model političke ekonomije dva su problema: prvi i najvidljivi se ogledao u nedovoljnoj afirmaciji radničke klase u upravljanju i „zaostajanje“ u progresivnom ostvarivanju pretpostavljenog položaja žena o čemu će u nastavku teksta biti više govora.[iii]

Premda je ponešto teže pronaći neprogramatske tekstove koji su pisani u Jugoslaviji a koji bi ponudili kritičku analizu ženskog statusa u samoupravljanju, neki nam radovi ipak omogućuju bitne podatke, ako ne i adekvatnu analizu. Istraživanje o samoupravnom i radnom položaju žena u Bosni i Hercegovini omogućilo je čitavi niz zanimljivih podataka, primjerice na pitanje „što društveno angažiranje i samoupravni angažman znači za žene“ 35.7 % ispitanica je izjavilo da im to nosi samo brojne i dopunske obaveze, za 16.4 % ta mogućnost ne znači ništa, 12.8 % nema o tome svoje mišljenje i za 32 % ispitanica to znači niz pogodnosti.[iv]

Read More

19 jul

Mislav Žitko_Novac i kredit u marksističkoj teoriji

Globalna ekonomska kriza otvorila je prostor različitim heterodoksnim ekonomskim teorijama koje su se u prethodnom razdoblju zadržavale na marginama akademskog i intelektualnog polja. Izražena nesposobnost dominantne neoklasične ekonomike da objasni ključne momente kapitalističke dinamike ili predvidi učinke pojedinih procesa i politika postala je predmet kritike čak i kod „umjerenih“ komentatora i analitičara. Marksistička teorija dobila je u tom smislu novu priliku da, u produktivnom dijalogu s drugim heterodoksnim usmjerenjima, predstavi okvir koji će na jasniji i točniji način zahvatiti međuigru različitih tržišta, ali i pripadajuće društvene odnose, te tako omogućiti izgradnju modela i formulaciju ekonomskoih i drugih politika u funkciji istovremene zaštite najranjivih društvenih skupina i ostvarivanja političke emancipacije eksploatiranih društvenih klasa.

Međutim, prije formulacije političke alternative potrebno je pažljivo odrediti središnje teorijske koncepte i suočiti se sa nedoumicama koje su tokom proteklih desetljeća morile heterodoksnu teorijsku proizvodnju. U onome što slijedi razmotriti ćemo nekoliko žarišnih točaka marksističke teorije novca i kredita. S obzirom na središnje mjesto koje novac ima u marksističkoj analizi nije pretjerano reći da primjerena analiza fenomena novca predstavlja uvjet razumijevanja društvenih odnosa u suvremenim kapitalističkim društvima. Središnja uloga novca u marksističkoj teoriji može se iskazati već na razini imenovanja, odnosno klasifikacije. U opreci spram neoklasične ekonomske teorije koja pripada tradiciji „realne analize“, marksistička je teorija dio „monetarne analize“, što će reći da je Marx gradio monetarnu teoriju proizvodnje, to jest da je kapitalistički način proizvodnje iz marksističkog očišta pojavljuje kao oblik proizvodnje kojemu je monetarna dimenzija fundamentalna. Riječ je o ključnom obilježju marksističke teorije pomoću kojega je moguće povući crtu razgraničenja prema neoklasičnoj teoriji s jedne, ali i Ricardovoj radnoj teoriji vrijednosti, s druge strane. Jednako tako, činjenica da novac ulazi u marksističku analizu  na primarnoj razini predstavlja osnovu za odbacivanje takozvanog modela baze i nadgradnje. Taj je model dugo vremena u akademskim raspravama služio kao „argument“ za odbacivanje marksističke teorije zbog navodnog ekonomskog determinizma. No, samo čitanje prvih glava Kapitala u kojima Marx uvodi novac razmatrajući njegove funkcije unutar analize jednostavnog proizvodnog procesa pokazuje mjeru do koje je model baze i nadgradnje posve neusklađen s Marxovom radnom teorijom vrijednosti. Doista, novac se  pojavljuje kao forma vrijednosti sa svim „ideološkim“ obilježjima koja se obično klasificiraju kao elementi nadgradnje u spomenutom modelu. Drugim riječima, analiza vrijednosti robe koja se u uvodnim raspravama u Kapitalu završava uspostavljanjem novca kao forme vrijednosti posve je isprepletena s analizom tajne fetišizma robe, stoga je u Marxovoj analizi nemoguće razlučiti gdje ekonomski odnosi završavaju, a gdje ideološki učinici počinju. Štoviše, u Marxovoj analizi takav je postupak teorijski kontraproduktivan u mjeri u kojoj onemogućuje istovremeno sagledavanje novca i vrijednosti, ideologije i ekonomije, fetišizma i razmjene u sustavu kapitalističke robne proizvodnje. Prema tome, opreka baze i nadgradnje nije marksističkoj analizi oslonjenoj na kategorije i argumentaciju postavljenu u Kapitalu ništa manje strana od opreke realne i financijske domene. Umjesto grube podjele na proizvodnju i financijske poslove marksistička teorija nudi analizu prozivodnje, novca i kreditnog sustava s naglaskom na njihovim međusobnim uslovljenostima i proturječjima.

Read More

18 jul

Alpar Lošonc_Kako je Marksa sustiglo vreme?

Kada se ne bismo pribojavali da ćemo rizikovati sve moguće nesporazume verovatno bismo progovorili jezikom Badjua: pitanje marksizma se postavlja iznova u svetlu vernosti prema Marksu. To naravno nije samorazumljiva tvrdnja: kada se vernost uračunava kao organon mišljenja odmah nastaju sumnje. Zato valja naznačiti da se vernost ne poistovećuje sa slepom lojalnošću koja pada na kolena. Naprotiv, vernost Marksu se itekako može dokazati i praktikovanjem „nelojalnosti“ prema njemu.

Ako sam već našao za shodno da pomenem Badjua, onda neka bude jasno: vernost koja je kod njega konstitutivni aspekt dijalektike ni u kom smislu nije zaslepljena lojalnost, koliko subjektivna figura u odnosu na „politiku istine“. Biti veran znači biti odan u odnosu na događaj, to znači upustiti se u procesualnost otkrivanja istine za koju on nedvosmisleno tvrdi da nije zasijanje neke suštine, nije definitivna „odgonetnutost“ koja se može zgrabiti „sudom“. Ionako Badju uglavnom pominje „vernost“ u kontekstu kineske revolucije i 1968. godine: njemu je najbitnije da izgradi branu u odnosu na melanholiju koja parališe i koja nas, kako kaže na jednom mestu, odbacuje daleko od „politike istine“.[i] Vernost je to u odnosu na konsekvence koje se stvaraju retroaktivno i u singularnim situacijama. U svakom slučaju „marksizam“ ne bi mogao da bude ništa drugo do ovaj pomenuti proces, vernost koja iskazuje sebe posredstvom razabiranja konsekvenci Marksovog stava u odnosu na dinamizirani kapitalistički svet. Govorimo o vernosti kao o procesu koji, kao kod Badjua, stvara „novu sadašnjost“: to je zapravo „marksizam“ koji imamo u vidu.  Verovatno na nešto slično misli i Volfgang Fric Haug kada zarad istorizovanja protestuje protiv zarđalog i ideološki opterećenog termina „marksizam“ i predlaže neutralniji pojam „marksistička misao“ (marxistisches Denken).[ii]

Zaista, „marksizam“ može da bude samo pokretni ne-pojam, iskonski razasut, i bez centra: pogledajmo samo ogromne razlike koje postoje između onih koje smo skloni razvrstavati u sklopovima „marksizma“: Blohov „kategorički optativ“ i njegova figura uspravnog hoda čoveka se ne može zamisliti bez eshatoloških anticipacija i usksrnuća prirode, Adorno izoštrava Hegela preko negativne dijalektike i na kraju stiže do rezigniranog stava gde jedino refleksija razvijena na fenomenu umetnosti održava mesto kritike postojećeg sveta, Altiser želi cezuru kod Marksa između ideologije i nauke uz nadovezivanje na kategorije nadodređenosti i strukturalne uzročnosti, Lukač hegelovski tematizuje totalitet da bi izveo identičnost subjekta/objekta u istoriji, Dejvidu Harviju je stalo do toga da analizira prostorne efekte geografskog prisvajanja sveta od strane kapitala, etc. Gde je ovde ta zajednička nit koja bi nam omogućila krojenje neke čvrste, stabilizovane doktrine? Nije li to jedna snažna različitost koja uopšte nije slučajna?

Read More

17 jul

Primož Krašovec _Nematerijalni rad u operaizmu i postoperaizmu

1. Ideološke i političke funkcije teorija o nematerijalnom radu danas

Velika euforija, vezana uz pojmove nematerijalnog rada, imperija, mnoštva i sl., koje su na prelomu tisućljeća populizirali najpoznatiji autori tzv. postoperaizma, Antonio Negri i Michael Hardt, na svom izvornom terenu, tj. u SAD i zapadnoj Europi u poslednjih nekoliko godina je u zatonu, dok je na istoku Europe, u postsocijalističkim zemljama, još uvek relativno prisutna. To kašnjenje, koje nije ograničeno samo na modne i popularnokulturne, nego i na intelektualne trendove – kad intelektualna recepcija određenih teorija na istoku Europe nekoliko godina kasni za njihovom najvišom tačkom na Zapadu – pruža nam povoljnu priliku za kritičku refleksiju postoperaizma i njegovog osnovnog koncepta, nematerijalnog rada, iz dva razloga. Kao prvo, početni se nekritički entuzijazam u zemljama kapitalističkog centra dovoljno ohladio da omogućuje trezveniju refleksiju, poduprtu brojnim (kako teorijskim tako i političkim) kritikama spomenutog koncepta, napisanih u poslednjih nekoliko godina. A kao drugo, te su teorije i uz njih vezane političke strategije lokalno još dovoljno prisutne i utjecajne da kritika postoperaizma ne znači samo puko akademsko mlaćenje mrtvog konja.

Današnja lokalna recepcija teorija Negrija, Hardta i drugih utjecajnih postoperaističkih autora (u slovenačkom prostoru to su pre svega Paolo Virno i Maurizio Lazzarato) je, barem sa stajališta, recimo, klasične ili tradicionalne levice, neobična. Ako, unekoliko karikirano, sažmemo stajalište tradicionalne levice o funkciji teorije u društvenim borbama, ona mora pre svega služiti za generalnu orijentaciju radničkoj klasi u borbi za svetsku prevlast socijalizma. Osnovno polazište te teorije bila je obično ova ili ona verzija marksizma, koje su se tradicionalno gajile u različitim institucijama radničkog samoobrazovanja. Dakle, kao adresat revolucionarne teorije pretpostavljala se radnička klasa – a uz to se pretpostavljalo da radnička klasa, barem u zemljama sa jakim komunističkim partijama i razvijenim radničkim obrazovanim institucija, poznaje osnove marksizma.

Tako intencija kako i praktično djelovanje postoperaizma danas i u bliskoj prošlosti ne bi moglo biti drukčije. Postoperaizam danas ne samo da pretpostavlja, nego i aktivno želi marksistički nepismenu publiku. Lazzarato (2004, 187) recimo počinje svoj poznati esej »Od kapital – rad do kapital – život« s pozivom neka (ako još nismo) zaboravimo sve što znamo o Marxu, Adamu Smithu i radnoj teoriji vrednosti. Nesretna istorijska činjenica relativno uspešnog brisanja marksizma iz javnih knjižnica i fakultetskih programa na istoku Europe posle 1989. nekako sretno koincidira sa ikonoklastičnim besom postoperaista za razbijanje klasičnih marksističkih teorija, od radne teorije vrednosti i tendencije ka padanju profitne stope do klasične klasne teorije. Kako je, po poslednjoj generaciji postoperaista, klasična marksistička teorija ionako bezvredna, ni marksistička nepismenost novih generacija i brisanje marksizma iz intelektualnog kanona savremenih društava ne predstavlja posebne štete. Štoviše, predstavlja izvrsnu priliku za konačan raskid s tim pogrešnim teorijama (i njihovim političkim implikacijama) i inaguraciju postoperaizma kao novog levičarskog intelektualnog kanona.

Kao drugo, postoperaizam ne računa ni na radničku klasu, barem ne u klasičnom shvaćanju tog koncepta – što je u neobičnoj opreci sa samim nazivom tog teorijskog i aktivističkog pokreta, koji u doslovnom prevodu glasi (post)radnicizam – ni ne nastoji izboriti ništa nalik klasičnom socijalizmu. Čak naslov jedne od Negrijevih (2008) knjiga glasi Zbogom gospodine socijalizam. Umjesto radničke klase u postoperaizmu nastupa heterogeno i pluralno mnoštvo (multitude) kao novi revolucionarni subjekt, dok je stari koncept radničke klase predstavljen kao preuzak, esencijalističan i monolitan, što mu navodno sprečava da obuhvati sve raznovrsne oblike savremenog otpora kapitalizmu i političkih subjektiviteta, koje iz toga proizlaze. Da budemo iskreni, Virno (2003, 30) je tu unekoliko nijansiraniji i inzistira na tome da novi-stari spinozistički koncept mnoštva ne smenjuje koncept radničke klase, nego ga modificira – posle sloma stare levičarske političke paradigme, koja se temeljila na monolitnoj radničkoj kulturi svakodnevnog života, nacionalizmu i komunističkim partijama kao osnovnim modelima političke organizacije, radnička klasa posle sedamdesetih pretvara se iz hobbesovskog naroda u spinozističku multitudu, ali zbog toga nije ništa manje radnička klasa, samo živi i politički se organizuje na drukčiji način.

Read More

16 jul

Aleksandar Stojanović_Altiser u svojim granicama

I

Pre nego što počnem hteo bih da napravim nekoliko napomena. Prvo, ovaj tekst je u velikoj meri sređen transkript izlaganja koje sam održao u okviru „Uvoda u radikalne teorije“ u decembru 2012. godine. Odluka da se zadrži izgled jednog izgovorenog izlaganja uvek ima svoje dobre i loše strane, ali sam se u ovom slučaju za to opredelio iz dva posebna razloga. Prvo, verujem da je izgovoren tekst, koji ne drži do toga da u svoje rečenične konstrukcije položi kompleksnost ideja koje bi trebalo izneti, makar i po cenu da ih donekle pojednostavi, za potrebe uvoda u određenu tematiku mnogo pristupačniji nego direktno pisani tekst. Kako je ovaj tekst jednako namenjen nemarksističkoj publici koliko i onoj drugoj, računao sam na površinsku odbojnost koju Altiserov, samoproklamovano ortodoksno marksistički opus, u tom kontekstu može da izazove, kao i na potencijalnu nespremnost čitaoca da unapred poveri svoju pažnju jednom takvom tekstu. Upravo u tom pogledu se nadam da dinamika izgovorene reči može da bude od pomoći. Drugi razlog koji me je podstakao da ovako odlučim jesu utisci onih koji su imali prilike da čuju izlaganje i koji su bili mahom pozitivni. Ne stremeći ničemu više od toga da svoje slušaoce (ili pak čitaoce) inspirišem da čitaju Altiserove tekstove kao i da im priuštim nekoliko prethodnih napomena i pojašnjenja za koja smatram da bi im na tom putu mogla pomoći, u ovome sam video signal da bi izgovoreni tekst mogao da zadovolji ono što je potrebno.

Osim toga, hteo bih još i da napomenem da je izlaganje koje je ovde reprodukovano prvenstveno politički uvod u Altiserov rad. Očigledno, delu jednog mislioca čije su intervencije, možda više nego u slučaju bilo kog drugog marksiste, bile u jednakoj meri političke koliko i teorijske, moguća su dva pristupa od kojih bi jedan bio više teorijski, a drugi više politički. U tom pogledu, smatram da je danas uvodna literetura koja se bavi Altiserom iz prvenstveno teorijske akademske perspektive dovoljno obimna i relativno lako dostupna. Sa druge strane, činilo mi se da je jedan politički uvod koji bi bar u nekoj meri pokušao da objasni „političku logiku“ koja stoji iza Altiserovog intervenisanja, koji bi pokušao da ukaže na njenu spregu sa njegovim teorijskim okvirom i koji bi, napokon, pokušao da barem minimalno ilustruje šta bi taj tip logike danas mogao da nam kaže,mnogo potrebniji. Uostalom, mnogo mi je bliža ideja da učestvujem u teorijskoj samoedukaciji onih koji imaju političke interese i motive, nego u političkom orijentisanju na akademskoj teorijskoj sceni.

Napokon, kao što će se videti u samom radu, pristup koji bi bio prvenstveno filozofski i teorijski bi, verujem, trebalo da podrazumeva zahtev da posmatrajući čitav tok Altiserove teorijsko-političke karijere pronađemo nekakvu koherentnu teoriju koju je on zastupao. Čini mi se da je ta namera u principu jako teško ostvariva i ako su oni koji su pokušavali da nasumično čitaju njegove tekstove naišli na nekakve poteškoće da razumeju o čemu se kod njega radi, onda mislim da su one potekle upravo prirode same te namere. Zašto je to tako – to ću pokušati u jednom trenutku da objasnim, ali, pre svega, želeo bih da napravim još jednu dodatnu napomenu koja iz ove činjenice sledi.

Read More

15 jul

Đorđe Hristov_Altiser, subjekt i radnička klasa

Tema ovog teksta je problematika subjekta i radničke klase kod Altisera. Započnimo sa prvim od ova dva pojma – pojmom subjekta. Ovo je jedan od centralnih pojmova Altiserove teorije i stožer svih njegovih razmišljanja o Marksu. Kada kažemo njegova razmišljanja o Marksu time ujedno želimo reći da je jedna od osnovnih tema Altiserovog rada sam Marksov rad i dobar deo njegovih tekstova se bavi time šta je Marks rekao i šta Marks nije rekao. Pored toga Altiser je napisao veliki broj tekstova koji se ne bave neposredno Marksom, ali će ovde u prvom redu biti reči o onome šta on kaže o Marksu. Dobar deo toga šta Altiser o njemu ima da kaže ima neposredne veze sa pojmom subjekta, razumeti značenje ovog pojma kod Altisera moguće je samo kroz razumevanje njegovog čitanja Marksa. Sopstveno čitanje Marksa Altiser naziva simptomatičkim čitanjem, što podrazumeva da tekst koji je predmet čitanja poseduje simptome, jedan oblik naznake koja upućuje na ono šta tekst ne kaže eksplicitno. U ovom smislu je altiserijansko čitanje Marksa jedna vrsta hermeneutičkog pristupa koji pokušava da u Marksovim tekstovima pronađe zakonitosti koje se ne nalaze na površini teksta.

Osnovni pojam pomoću kojeg Altiser pokušava da razotkrije ove zakonitosti u Marksovim tekstovima jeste pojam subjekta. Neophodno je ovde shvatiti da Altiser ovaj pojam shvata kao jednu istorijsku činjenicu, dakle nešto sto je trajalo kroz istoriju i što se kao takvo pojavljuje kod Marksa. Po Altiseru, pojam subjekta je moguće pripisati Marksu ukoliko imamo u vidu da ovaj pojam upućuje na implicitne tragove u njegovim tekstovima, koji putem simptomatičkog čitanja dobijaju, u ovom slučaju, formu pojma subjekta. S obzirom na to da Altiser shvata pojam subjekta kao jednu istorijsku činjenicu, pojavu ovog principa kod Marksa je neophodno sagledati u širem kontekstu, ili kako bi Altiser rekao, problematici, čime se u prvom redu misli na Marksove prethodnike i savremenike. Dakle tvrditi da se kod Marksa pojavljuje princip subjekta podrazumeva da on stoji u određenoj tradiciji istorije mišljenja subjektivnosti. Ali pre nego što vidimo kakvo ovo značenje ima za Altisera neophodno je uopšte odrediti pojam subjekta, onako kako ga Altiser razume i kako ga on zatim putem simptomatičkog čitanja pronalazi kod Marksa.

Jedna od osnovnih Altiserovih teza glasi: u Marksovim tekstovima moguće je izvršiti poređenje ranijih i kasnijih dela, koje otkriva da Marks problematizuje pojam subjekta i konačno ga odbacuje u njegovoj istorijskoj funkciji, koja sa jedne strane vlada u ideologiji pre Marksa, sa druge strane se pojavljuje i kod samog Marksa, da bi onda eventualno bila u potpunosti odbačena kao jedna ideološka konstrukcija.

Read More

Translate »