Globalna ekonomska kriza otvorila je prostor različitim heterodoksnim ekonomskim teorijama koje su se u prethodnom razdoblju zadržavale na marginama akademskog i intelektualnog polja. Izražena nesposobnost dominantne neoklasične ekonomike da objasni ključne momente kapitalističke dinamike ili predvidi učinke pojedinih procesa i politika postala je predmet kritike čak i kod „umjerenih“ komentatora i analitičara. Marksistička teorija dobila je u tom smislu novu priliku da, u produktivnom dijalogu s drugim heterodoksnim usmjerenjima, predstavi okvir koji će na jasniji i točniji način zahvatiti međuigru različitih tržišta, ali i pripadajuće društvene odnose, te tako omogućiti izgradnju modela i formulaciju ekonomskoih i drugih politika u funkciji istovremene zaštite najranjivih društvenih skupina i ostvarivanja političke emancipacije eksploatiranih društvenih klasa.

Međutim, prije formulacije političke alternative potrebno je pažljivo odrediti središnje teorijske koncepte i suočiti se sa nedoumicama koje su tokom proteklih desetljeća morile heterodoksnu teorijsku proizvodnju. U onome što slijedi razmotriti ćemo nekoliko žarišnih točaka marksističke teorije novca i kredita. S obzirom na središnje mjesto koje novac ima u marksističkoj analizi nije pretjerano reći da primjerena analiza fenomena novca predstavlja uvjet razumijevanja društvenih odnosa u suvremenim kapitalističkim društvima. Središnja uloga novca u marksističkoj teoriji može se iskazati već na razini imenovanja, odnosno klasifikacije. U opreci spram neoklasične ekonomske teorije koja pripada tradiciji „realne analize“, marksistička je teorija dio „monetarne analize“, što će reći da je Marx gradio monetarnu teoriju proizvodnje, to jest da je kapitalistički način proizvodnje iz marksističkog očišta pojavljuje kao oblik proizvodnje kojemu je monetarna dimenzija fundamentalna. Riječ je o ključnom obilježju marksističke teorije pomoću kojega je moguće povući crtu razgraničenja prema neoklasičnoj teoriji s jedne, ali i Ricardovoj radnoj teoriji vrijednosti, s druge strane. Jednako tako, činjenica da novac ulazi u marksističku analizu  na primarnoj razini predstavlja osnovu za odbacivanje takozvanog modela baze i nadgradnje. Taj je model dugo vremena u akademskim raspravama služio kao „argument“ za odbacivanje marksističke teorije zbog navodnog ekonomskog determinizma. No, samo čitanje prvih glava Kapitala u kojima Marx uvodi novac razmatrajući njegove funkcije unutar analize jednostavnog proizvodnog procesa pokazuje mjeru do koje je model baze i nadgradnje posve neusklađen s Marxovom radnom teorijom vrijednosti. Doista, novac se  pojavljuje kao forma vrijednosti sa svim „ideološkim“ obilježjima koja se obično klasificiraju kao elementi nadgradnje u spomenutom modelu. Drugim riječima, analiza vrijednosti robe koja se u uvodnim raspravama u Kapitalu završava uspostavljanjem novca kao forme vrijednosti posve je isprepletena s analizom tajne fetišizma robe, stoga je u Marxovoj analizi nemoguće razlučiti gdje ekonomski odnosi završavaju, a gdje ideološki učinici počinju. Štoviše, u Marxovoj analizi takav je postupak teorijski kontraproduktivan u mjeri u kojoj onemogućuje istovremeno sagledavanje novca i vrijednosti, ideologije i ekonomije, fetišizma i razmjene u sustavu kapitalističke robne proizvodnje. Prema tome, opreka baze i nadgradnje nije marksističkoj analizi oslonjenoj na kategorije i argumentaciju postavljenu u Kapitalu ništa manje strana od opreke realne i financijske domene. Umjesto grube podjele na proizvodnju i financijske poslove marksistička teorija nudi analizu prozivodnje, novca i kreditnog sustava s naglaskom na njihovim međusobnim uslovljenostima i proturječjima.

Read More →