Tag Archives: mere stednje

28 mar

Ivan Radenković, STRANE DIREKTNE INVESTICIJE U SRBIJI

U izdanju Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe objavljena je publikacija u kojoj Ivan Radenković kritički analizira politiku stranih direktnih investicija u Srbiji.

Poslednjih decenija XX. veka je većina zemalja olabavila restrikcije na strane direktne investicije (SDI), a mnoge zemlje su agresivno započele s politikom poreskih olakšica i subvencija u cilju privlačenja stranog kapitala. Suprotno dominantnom narativu, prema kojem SDI dovode do rasta i društveno-ekonomskog razvoja u zemljama u razvoju, veliki deo kapitala uloženog putem transnacionalnih kompanija vraća se razvijenom svetu u vidu uvećanih profita. Radničke klase razvijenog sveta se, zahvaljujući rastućem izvozu kapitala, suočavaju sa stagnacijom nadnica, dok se radničke klase nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju suočavaju sa supereksploatacijom i ekstremno niskim nadnicama. Srbija nikako nije isključena iz obrasca globalne eksploatacije. U ovoj publikaciji analiziraju se makroekonomski položaj Srbije u jugoistočnoj Evropi i društveno-ekonomske posledice integracije Srbije u međunarodne tokove proizvodnje. Oslanjajući se na makroekonomske podatke, istražuju se navodne prednosti SDI, kao i njihov stvarni uticaj na platni bilans Srbije, nivo zaposlenosti, opštu monetarnu stabilnost i – indirektno – na rast spoljnjeg duga. S obzirom na to, dovodi se u pitanje narativ vlade Srbije i međunarodnih finansijskih i trgovinskih institucija, i argumentuje se stav da su se SDI pokazale kao snažan mehanizam za dugoročno uspostavljanje ekonomske zavisnosti siromašnih zemalja.

Read More

13 apr

Ivan Radenković, SMANJENE PENZIJE I DRŽAVNE PRETENZIJE

Izvor: Mašina

SMANJENE PENZIJE I DRŽAVNE PRETENZIJE

Ivan Radenković

Potreba da se preispita uloga državne regulacije jednog tako važnog društvenog podsistema kao što je penzijski sistem znači potrebu da se prepoznaju mehanizmi režima akumulacije u kojima država igra centralnu ulogu. Putem kreiranja normi i zakona država osigurava i održava uspostavljene načine društvene reprodukcije. Za razliku od perioda nakon drugog svetskog rata, gde su nacionalni režimi akumulacije bili usmereni na podsticanje masovne potrošnje, danas je smer preokrenut. Mere štednje, pogotovu u Srbiji, deluju destimulativno na nivo potrošnje, dok se hronično raštimovana fiskalna politika i stanje u javnim finansijama nalaze u obećanoj zemlji inostranog zaduživanja, beskrajno daleko od realne ekonomije, a time i od realnih ljudi i njihovih potreba. U kontekstu penzijskog sistema Srbije aktuelni režim akumulacije funkcioniše u konstantno restriktivnom pravcu kada su u pitanju osnovni parametri sistema: podignute su stope doprinosa za penzijsko osiguranje, indeksacija penzija odvojena je od kretanja prosečnih zarada, izjednačena je starosna granica za penzionisanje kod muškaraca i žena, uvedeni su penali za prevremno penzionisanje itd. Bez obzira na činjenicu da aktuelne mere vlade podstiču masovno nezadovoljstvo u narodu, država putem zakona sve intenzivnije interveniše u procese organizacije i usmeravanja klasne reprodukcije društva. U tom smislu je i penzijski sistem izložen različitim delovanjima: određene interesne grupe zagovaraju uvođenje obaveznog privatnog penzionog osiguranja, druge se zalažu za delimičnu kapitalizaciju penzijskog fonda njegovim pretvaranjem u ograničeno-investicioni fond, treće zahtevaju veće povlastice od države jer organizuju dobrovoljno penzijsko osiguranje itd. Država kao mesto koje je formirano sukobima između različitih klasnih interesa i sama predstavlja mesto sukoba. Ovo je mesto u aktualnoj kriznoj situaciji, shodno postojanju različitih klasnih interesa, obeleženo partikularnim zakonskim mehanizmima koji u novijoj srpskoj istoriji rezultiraju čestim zakonskim kolizijama.

pt-seniors-93

Read More

19 sep

ROMI IZMEĐU MULTIKULTURALIZMA I POLITIKE ŠTEDNJE

ROMI IZMEĐU MULTIKULTURALIZMA I POLITIKE ŠTEDNJE[1]

Ivan Radenković

Uslovi društvene reprodukcije koje nameće neoliberalna kontraofanziva su takvi da generiraju kretanje prema apsolutnom osiromašenju. Upravo romska zajednica predstavlja vidljiv primer te tendencije, kako po izvorima prihoda, tako i u smislu zadovoljenja elementarnih potreba za stanovanjem, zdravljem, transportom, obrazovanjem, uslugama socijalne zaštite itd. Za veliki deo romske zajednice u Srbiji nipošto ne važi teza o relativnosti siromaštva koja konstatuje slobodu racionalnog izbora u pogledu proširivanja načina zadovoljavanja elementarnih potreba. Štaviše, neoliberalizacija za Rome znači problem pronalaska elementarnih načina zadovoljenja bazičnih potreba. Drugim rečima, za Rome, mogućnosti izbora su znatno sužene, tim više što su današnji načini zadovoljenja potreba dovedeni u apsolutnu zavisnost o kupovnoj moći.

Postojanje materijalne bede u velikim razmerama ipak ne podrazumeva i homogenizaciju interesa, još manje klasnog prepoznavanja, pogotovu kada se radi o romskoj zajednici. Partikularizmi, koji su bili produbljeni multikulturalističkim ideologemima naročito popularnih nakon 2000-ih, delovali su u pravcu sve veće fragmentacije i rastvaranja romske zajednice.[2] Sa druge strane, politička kooptacija romske zajednice od strane države doprinela je, preko institucije Nacionalnih saveta, sve većem udaljavanju romske političke elite od baze. Kako je tranzicija uzimala maha, a ekonomska nužnost povlačila za sobom i ideologiju imaginarnog zajedništva, tako se od strane romskih lidera i njihovih građanskih mentora pojačavao vapaj za “kulturnim dijalogom” upućen državi. Ovo pozivanje na kulturno polje u rešavanju strukturnih problema je indikativno, jer pacifikuje ekonomsko-političke antagonizme.

Simptomi kulturalističkih posredovanja prilikom učestalog prebijanja Roma po ulicama, preko tortura u policijskim stanicama, do ispoljavanja institucionalnog rasizma putem masovnih iseljavanja kakva iniciraju lokalne vlasti, umnožili su se, a romska elita ni dalje nije rešavala te probleme političkim pritiskom. Iako institucinalni predlozi postoje, do sada država nije bila u stanju da zacrtane ciljeve strategija, akcionih planova i programa dosledno realizuje.[3] Imajući u vidu da su dopunska posredovanja unutar romske zajednice pripala romskoj “eliti”, koja je zadobila pravo participacije na političkom tržištu[4], trebalo bi postaviti logično pitanje u kojoj meri elita može da se zalaže za istinsku demokratizaciju.

Read More

20 jul

Ankica Čakardić_Ženski problem u političkoj ekonomiji – od jugoslavenskog samoupravljanja do mjera štednji

Sažetak: Tema će u metodološkom kontekstu historijsko-materijalističke analize skicirati „ženski problem“ u dvama različitim sistemima političke ekonomije, gdje se prvi referira na jugoslavensko samoupravljanje, a drugi se – preko tzv. hrvatskog tranzicijskog perioda 90-ih sve do trenutne ekonomske krize i mjera štednje od 2009. naovamo – tiče kapitalističkog načina proizvodnje koji se uspješno formira nakon prvobitne akumulacije kapitala u ratnoj Hrvatskoj. Tezom koju bih ovdje ponudila pokušala bih ukazati na činjenicu da oba spomenuta sistema generiraju dvostruku opresiranost kao osnovni modus ženskog života koji se ozbiljuje kao utemeljenje društvene reprodukcije i proizvodnje znanja, koja joj na specifičan način određuje sadržajni i formalni smisao. Kada je riječ o društvenoj/socijalnoj reprodukciji koja je za ovu temu ključni element unutar kojega raspravljamo o ženskom položaju unutar određenih proizvodnih odnosa, tada pokušavam upozoriti na tvrdoglavu konzistentnost problema kućanskog i obiteljskog rada koji se kreće od njegovateljskog posla vezanog za djecu i starije, seksa kao rada i njegovih bitnih potencijala koji reproduciraju radničku klasu do različitih oblika neplaćenih poslova u sferi doma.

Ključne riječi: feminizam, jugoslavensko samoupravljanje, mjere štednje, kapitalizam, proizvodni odnosi, historijski materijalizam

 

1. Ženski problem u jugoslavenskom socijalističkom samoupravljanju

U poslijeratnom razdoblju (nakon 1945) Jugoslavija je sprovela niz promjena u načinu upravljanja ekonomijom. To razdoblje se ugrubo može podijeliti na administrativno-centralističko (1945-50), nakon kojeg je došlo do uvođenja radničkog samoupravljanja (1950), decentralizacije i deetatizacije, i koje je konačno – sa SFRJ Ustavom iz 1947.g. – transformirano u razdoblje razvijenog socijalističkog samoupravljanja.[i] Citirajući jednog od najbližeg suradnika Josipa Broza Tita i glavnog konceptualnog tvorca jugoslavenskog samoupravnog socijalizma:

„Osnova svih sloboda i prava radnih ljudi i građana u našem socijalističkom društvu jeste pravo na samoupravljanje. To je novo i direktno demokratsko socijalističko pravo, koje je moguće jedino u uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i vladajuće pozicije radničke klase u društvu. Ovo pravo je neupitno i neotuđivo, i kao takvo pripada svim radnim ljudima i građanima.”[ii]

Pravnu dimenziju koju Kardelj spominje u ovom citatu treba smjestiti u područje  radne ravnopravnosti žena i muškaraca, napose kad je riječ o različitim radnim ugovorima, slobodnom vremenu i njegovoj alokaciji te obiteljsko-kućanskim obavezama koje će ometati ženu da, s jednu stranu, participira u političkom i samoupravljačkom angažmanu ali i da, s drugu stranu, ukazuju na deklarativnu, nikako faktičku razinu radne ravnopravnosti muškaraca i žena. Dakako, taj vid radne neravnopravnosti će u kasnijem periodu kapitalističkog načina proizvodnje u okvirima liberalne demokracije i izražene klasne razlike biti i dublje prisutan, kao politička, socijalna i ekonomska nejedankost žena i muškaraca.

Samoupravljanje je u idealtipskom smislu – kad je riječ o emancipaciji žena – zagovaralo restrukturiranje privatne sfere života tako da ona postane sastavnim dijelom jedinstvene društvene organizacije. Na taj su način mnoga „ženska pitanja“, u prvom redu kućanski rad, trebala u praksi postati opće-društvena, socijalizirana. No, bez obzira na nominalne egalitarne zahtjeve samoupravnog sistema, ono što se u Jugoslaviji počelo događati uslijed prvih tehnokratskih upliva u samoupravljački model političke ekonomije dva su problema: prvi i najvidljivi se ogledao u nedovoljnoj afirmaciji radničke klase u upravljanju i „zaostajanje“ u progresivnom ostvarivanju pretpostavljenog položaja žena o čemu će u nastavku teksta biti više govora.[iii]

Premda je ponešto teže pronaći neprogramatske tekstove koji su pisani u Jugoslaviji a koji bi ponudili kritičku analizu ženskog statusa u samoupravljanju, neki nam radovi ipak omogućuju bitne podatke, ako ne i adekvatnu analizu. Istraživanje o samoupravnom i radnom položaju žena u Bosni i Hercegovini omogućilo je čitavi niz zanimljivih podataka, primjerice na pitanje „što društveno angažiranje i samoupravni angažman znači za žene“ 35.7 % ispitanica je izjavilo da im to nosi samo brojne i dopunske obaveze, za 16.4 % ta mogućnost ne znači ništa, 12.8 % nema o tome svoje mišljenje i za 32 % ispitanica to znači niz pogodnosti.[iv]

Read More

Translate »