„Je ne suis pas marxiste“
Mihael Hajnrih
Marks nije bio u potrazi za „Marksizmom“ kao određenom identitetsko-definišućom „istinom“. Zapravo je više bio zainteresovan za kritički posao dovođenja u pitanje onoga što je izvesno.
Ko god poseti grob Karla Marksa na Highgate Cemetery u Londonu, susrešće se sa gigantskim pijedestalom na kojem je nasađena gigantska Marksova bista. Zahteva da se pogleda gore u njega. Odmah ispod biste, zlatnim slovima je ispisano „Radnici svih zemalja, ujedinite se“, a malo niže, takođe zlatnim slovima, piše „Karl Marks“. Ispod toga, unutar pijedestala, stoji obični mali nadgrobni spomenik sa imenima, ispisanim bez pompe i zlata, onih koji su tu sahranjeni: osim Karla Marksa, tu je njegova žena Dženi, njegov unuk Hari Longe (Harry Longuet) i njegove ćerke Eleonora i Helen Dimut (Eleanor i Helene Demuth), koje su decenijama vodile Marksovo domaćinstvo.
Taj obični nadgrobni spomenik je sam Marks izabrao nakon smrti njegove žene. Hvalisavost (showing off) nikada nije bila njegova stvar. Eksplicitno je tražio tihu sahranu ograničenu na mali krug. Prisustvovalo joj je samo jedanaest ljudi. Fridrihu Engelsu je pošlo za rukom da osujeti planove nemačke Socijaldemokratske partije da podigne Marksu spomenik na groblju. Pisao je Avgustu Bebelu (August Bebel)[1] da je porodica bila protiv takvog spomenika jer bi jednostavni nadgrobni spomenik „bio oskrnavljen u njihovim očima ukoliko bi bio zamenjen [velikim] spomenikom“. (MECW 47, str. 17)
Skoro sedamdeset godina kasnije više nije ostao niko ko bi mogao zaštititi Marksov grob. Sadašnji spomenik je naručila Komunistička Partija Velike Britanije i otkriven je 1956. godine. Samo su propisi groblja sprečili da bude još veći. Marksisti su se oglušili o Marksa.
„Je ne suis pas marxiste“, rekao je Marks, vrlo iziritiran, svom zetu Polu Lafargeu, kada ga je ovaj izvestio o delovanju francuskih „marksista“. Engels je ovu njegovu izjavu ponavljao u više navrata, uključujući i u svojim pismima novinama, u cilju da dođe do javnosti. Marksova distanca naspram marksista je takođe izražena i u drugim komentarima. Dok je tokom 1882. boravio u Francuskoj, pisao je Engelsu da su „i ‘marksisti’ i ‘anti-marksisti’ (…) na svom važnom socijalističkom kongresu u Roanu i Sent Etjenu dali sve od sebe da upropaste moj boravak u Francuskoj“. (MECW 46, str. 339)

Read More →