Tag Archives: kapital

04 jul

GRAD KAO CENTRALNO MESTO EKSPLOATACIJE

Intervju sa Ivom Marčetić[1]

vodio: Aleksandar Matković

 

Aleksandar Matković: Jedna od glavnih karakteristika Gerusijinog angažmana je naglasak na zajedničkosti: od zajedničkih dobara, commons-a, pa do socijalnog principa i samoorganizacije. Čini mi se da je to tačka na koju se i tvoj rad dosta fokusira. Možeš li u vezi s time nešto reći o tome kakva je situacija u Hrvatskoj kada je reč o borbama za javna dobra?

Iva Marčetić: Počet ću od prvog dijela tvog pitanja, budući bih se voljela osvrnuti na terminološku pomutnju koja nastaje u nekoliko posljednjih godina koliko su teme zajedničkog kao operativnog modela, dominantne u nekom lijevom (i ne samo lijevom) diskursu. Ti navodiš zajednička dobra, samoorganizaciju i javna dobra, a tema zajedničkog često danas u raspravama podrazumijeva distinkciju između javnog i zajedničkog po principu opreka otvoreni pristup/kontrolirani pristup ili vlasništva državno/ničije. Tu bih odmah naglasila da te podjele rijetko posjeduju eksplanatornu dimenziju koja može pojasniti mjesto borbe i postati fokus mobilizacije. Marksistička analiza zajedničkog poput one Petera Linbaugha ili Silvie Federici treba iščitavati kao idejna podloga na kojoj možemo razumjeti na koji način se danas komodificiraju naši društveni odnosi ili javne ulice ili voda, tj. do koje mjere, a ovo je ključno za raspravu o zajedničkom, materijalni uvjeti koji su omogućavali određenu kvalitetu reprodukcije života bivaju komodificirani, ili ako hoćete ograđeni, a naš život sve nekvalitetniji. Tu počinje priča o zajedničkom i javnom. Smatram da je rasprava o modalitetu organizacije (spominjete samoorganizaciju) pitanje datosti trenutka i sredine u kojoj se dešava određeni otpor. Dakle, ako pričamo o našim prostorima, prostorima bivše Jugoslavije, tada borbu za javna dobra ne smijemo promatrati kao proces izdvojen iz istorijskih nam zajedničkih datosti. Otuđena sredstva proizvodnje i transformacija zemljišta u profitabilni aparat tijekom posljednih 23 godine (za što je teren pripremljen još i davno prije) polučila su, za početak, duboki osjećaj nepravde, no da ne ulazimo u psihologizaciju pobune, mislim da se na javnim prostorima grada često dešava upravo osvještenje o sili sistema koji se tu materijalizira i konačno prikazuje kao kontrolni i represivni mehanizam. Tako da borba za Varšavsku ulicu ili Srđ imaju iznimno mobilizacijski potencijal. Te borbe polučile su vidljivost otpora i uvezale mnoge aktere, no ne smijemo zaboraviti da se na tome organizirano radilo godinama, da otpor nije došao sam od sebe i da je premrežio aktere studentske borbe, nezavisne kulturne scene kao i radničkih organizacija. Mislim da ako govorimo o stanju borbi za javni prostor u Hrvatskoj, onda možemo govoriti o pripremljenoj podlozi za još dalekosežnije povezivanje i na neki način konačno definiranje jasne veze između otuđenja javnog prostora i uvjeta rada. Mislim da nam slijede vremena u kojima će biti ključno povezati se, a na tome se već intenzivno radi, sa sindikatima i ostalim tipovima kolektivnog organiziranja kako bi se sustavno i ozbiljno mogli boriti protiv još jednog, nadolazećeg, vala privatizacije.

A.M.: Na jednom mestu pišeš da je nekadašnja društvena svojina podrazumevala da stanovi ne podležu pravilima tržišta jer se njihova razmenska vrijednost ne može odrediti, pošto nisu vlasničke jedinice[2]; međutim, privatizacije ovih dobara u neoliberalizmu stvorile su novu klasu vlasnika. Dakle, kakvu ulogu igra socijalističko nasleđe urbanizma danas?

I.M.: Pa mislim da ulogu ovog naslijeđa itekako možemo osjetiti često u svojim osobnim obiteljskim povjestima. Mnogi od nas, pa tako i ja, žive u stanovima ili od razmjene ili prodaje stanova koji su nekad bili u društvenom vlasništvu, a koji su odjednom podjeljeni u privatne jedinice. Relativna kvaliteta života koju npr. ja danas uživam, direktno je naslijeđe načina proizvodnje prostora u Jugoslaviji u kojoj se višak društvenog proizvoda ulagao u reprodukciju života, poglavito stanovanje. Naslijeđe tadašnjeg urbanizma, pored svog jasnog opredjeljenja za tada teorijski dominantan funkcionalni urbanizam, kod nas je polučio visoki standard stanovanja velike većine gradskog stanovništva i kvaliteta onoga što smo u arhitektonsko planerskom smislu naslijedili je neupitna. No, isto tako spominješ tzv. „forimranje nove vlasničke klase“. To nije moj zaključak, to je još prije nekoliko godina utvrdio Boris Groys i ja bih se složila. U trenutku kada je velika količina društveno posredovanog stanovanja (zajedničko) podjeljena radnicima, a ovo je poslužilo kao sjajan ustupak i polazišna točka za restituciju kapitalističkih odnosa, tada smo svi kooptirani u priču o tome da ćemo postati vlasnici i da ćemo moći kapitalizirati to vlasništvo i samim tim uspeti se na društvenoj ljestvici. To je podvala koju je izvela i Margaret Tatcher osamdesetih u Londonu. Na taj način je uspješno gentrificirala npr. Covent Garden. Kod nas su procesi gentrifikacije puno sporiji, no ocijenila bih da formiranje vlasničke klase nikako nije naslijeđe samoupravnog sistema, ono je naprosto nužni mehanizam restitucije kapitalizma, dok je samoupravni sustav u naslijeđe ostavio činjenicu da nismo izbačeni na ulicu i da još uvijek uživamo određenu razinu standarda koja je izgradjena tijekom 50 godina druge Jugoslavije. Tu je bitno naglasiti da upravo zbog samoupravljanja i društvenog vlasništva koje je bilo teže otuđiti od onog državnog, ili centralno operiranog, pravo na stan pretvoreno je u pojedinačno vlasništvo i samim tim do neke mjere smo dobro prošli. Iako se iza toga krije perfidna ideološka prevara i nepravda, ipak nije se desio slučaj kao sa zemljama istočnog bloka u kojima je bilo moguće centralizirati ovo vlasništvo i dati ga na upravljanje privatnom kapitalu. Naslijeđe samoupravljanja, kada se radi o stanovanju, možemo nazvati našom sreći u nesreći.

Read More

Share
Translate »