Tag Archives: grad

20 jul

GRAD KAO MESTO KLASNE BORBE

GRAD: MESTO KLASNE BORBE[1]

Marko Miletić

Grad je mesto proizvodnje, a u savremenom svetu to je kapitalistička proizvodnja koja podrazumeva da je to, takođe, i mesto eksploatacije radničke klase. Istina je da iz velikih gradova, makar u našem delu sveta, sve više nestaje industrijska proizvodnja, pa je tako i sve manji broj tradicionalnih industrijskih radnika. Međutim, to ne znači da ne postoji i radnička klasa. U tom smislu je Anri Lefevr (Henri Lefebre) govorio o urbanim radnicima, a u svom komentaru na Lefevrove teze, Dejvid Harvi (David Harvey) dodaje da „važan i uvek u ekspanziji, rad na stvaranju i održavanju urbanog života sve više obavlja nesigurna, često zaposlena na određeno vreme i dezorganizovana, nisko plaćena radna snaga.“ Dakle, u pitanju je veliki broj radnika koji rade u komunalnim preduzećima, koji odnose smeće, voze autobuse, održavaju parkove itd, a tu je i velik broj onih koji rade u uslužnim delatnostima, u kafićima, restoranima i hotelima. To je nešto što savremena levica treba da uzme u obzir: dakle, poziciju tih ljudi i njihovo mesto u održavanju urbanog života.

Gradovi nastaju i razvijaju se od viškova vrednosti. „Otuda je“, kako kaže Dejvid Harvi, „urbanizacija uvek bila klasni fenomen određenog tipa, jer se viškovi izdvajaju iz nekog određenog mesta i od nekog, dok se kontrola nad upotrebom viškova obično nalazi u rukama manjine“. Ovo je, od poraza socijalizma na ovim prostorima, proces koji je vrlo vidljiv i kod nas. U svim gradovima svedočimo procvatu novogradnje koja je namenjena pre svega bogatima. Paralelno, veliki broj siromašnih radnika i njihovih porodica se naseljava u iste te gradove u potrazi za bilo kakvim poslom, i upravo ti najsiromašniji slojevi stanovništva prvi stradaju u procesima preuređenja gradova u svrhu zadovoljavanja nekog zamišljenog life stylea elita i profita privatnih kompanija. Jedan od takvih procesa koji je trenutno vidljiv, a verovatno će tek doći do njegove eskalacije, je projekat Beograd na vodi. U ovim procesima se događa raseljavanje ljudi, radničke kuće se ruše kako bi se oslobodio prostor za skupe stanove i, kako vidimo na slikama, nekakve jahte za elite, dok će isti ti radnici koji se raseljuju eventualno moći da rade kao posluga u elitnim delovima gradova, na „održavanju urbanog života“ elite.

Možemo pomenuti i katastrofalne poplave koje su nedavno pogodile Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju kao primer onoga što vladajuća struktura predstavlja kao „prirodnu“ katastrofu, a zapravo je reč o društvenoj katastrofi koja na najbolji način pokazuje kako su uređivanje, kontrola i upravljanje nad gradovima postali samo jedan od načina na koji elita ostvaruje svoju materijalnu i političku moć. Brane, bedemi, kanali i rečna korita nisu ni građeni ni uređivani u poslednje dve decenije, a novac koji je predviđen za te namene najčešće je odlazio privatnicima koji, čak i kada su vodili ta vodoprivredna preduzeća, nisu imali interesa da se bave tim delatnostima. Ponovo su upravo oni najsiromašniji najviše nastradali u ovoj nepogodi, dakle oni ljudi koji su svoja mesta za život nalazili na neuređenim i nesređenim delovima gradova. Verovatno će i obnova porušenog pokazati klasne razlike, jer će i od obnove opet profitirati privatne firme, a ne javna preduzeća. No, onda kada smo se pripremali za ovu tribinu, poplave nisu bile aktuelna tema – iako smo svakako voljni da razgovaramo o tome, sama izlaganja će se fokusirati na stambene politike u kojima se najviše oslikavaju klasni odnosi u gradovima.

Read More

Share
13 maj

GRAD KAO MESTO KLASNE BORBE

Pozivamo vas da dođete na tribinu „GRAD: MESTO KLASNE BORBE” u organizaciji kolektiva Gerusija, koja će se održati u četvrtak, 29. 5. 2014. u 17.00h u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, Dunavska 37, Novi Sad. Učestvuju: JOVANA VUKOVIĆ (Regionalni centar za manjine, Beograd), IVA MARČETIĆ (Nepokoreni grad, Mladi antifašisti i antifašistkinje, arhitektica, Zagreb) i DUBRAVKA SEKULIĆ (Institut za istoriju i teoriju arhitekture, ETH Cirih, arhitektica, Beograd). Moderira: MARKO MILETIĆ (Kontekst Kolektiv, Beograd) 

Kako danas ulazimo u pravo nad prostorom u kojem živimo? Ko ima pravo da uređuje odnose između našeg rada i teritorija na kojem se taj rad odvija? 

U kapitalističkom sistemu jedini način da ostvarimo kontrolu nad prostorom u kojem živimo i radimo podrazumeva vlasništvo nad istim. Isto tako, a jedini način na koji možemo rešiti svoje stambeno pitanje je putem kredita ili nasledstva, što mnogima nije dostupno. Ovako postavljena jednačina ostavlja uzak prostor za stvaranje zajednice ili solidarnosti, odnosno prostora društvenosti. Međutim, ovakvo stanje je tek novijeg datuma. Jedna od ključnih tačaka u prelasku sa socijalističkog na kapitalističko društveno uređenje u Jugoslaviji krajem 1980-ih godina je svakako i privatizacija društvenog stambenog fonda. Ovim procesom je prekinuta nekadašnja veza između prava na stambeni prostor i prava na rad koja je uključivala veliki broj ljudi u promišljanje i odlučivanje o zajedničkim potrebama. I koja je, uz sve probleme koji su postojali, velikom broju ljudi obezbedila pristojne uslove života. Ovi procesi nisu karakteristični samo za nekadašnje socijalističke zemlje. Zemlje zapadne i severne Evrope su takođe od 1990-ih odustajale od pozitivnih stambenih regulacija. Tako prema poslednjim podacima u Evropi ima oko 11 miliona praznih stambenih jedinica što je dovoljno da se dva puta reši stambeno pitanje beskućnika na kontinentu. Poslednjih godina je vrlo slična situacija i u Srbiji. Zaoštrenost društvenih razlika koje se stvaraju na osnovu stambenog pitanja se najviše reflektuje kroz diskriminaciju Romske populacije. Neformalna naselja u kojima većinu stanovnika čine Romi se ruše, a ljude nasilno raseljavaju u segregirana kontejnerska naselja na obodima gradova. Na istim mestima privatni investitori izgrađuju skupe stanove koji često ostaju upražnjeni. Najava velikih državnih infrastrukturnih projekata ne obećava da će se ova situacija promeniti. 

Otuda se grad može shvatiti kao mesto klasne borbe a pitanje stanovanja kao ključna tačka na kojoj se primećuju sve veće razlike u društvu za koje je potrebno tražiti rešenja. Stoga, ova predavanja će se fokusirati na tri teme: pravo na stambeni prostor, neoliberalizacija grada u post-jugoslovenskom kontekstu i pitanje infrastrukturne marginalizacije Roma i drugih manjina putem stambenih politika.

PLAKAT

 

 

Share
04 jul

GRAD KAO CENTRALNO MESTO EKSPLOATACIJE

Intervju sa Ivom Marčetić[1]

vodio: Aleksandar Matković

 

Aleksandar Matković: Jedna od glavnih karakteristika Gerusijinog angažmana je naglasak na zajedničkosti: od zajedničkih dobara, commons-a, pa do socijalnog principa i samoorganizacije. Čini mi se da je to tačka na koju se i tvoj rad dosta fokusira. Možeš li u vezi s time nešto reći o tome kakva je situacija u Hrvatskoj kada je reč o borbama za javna dobra?

Iva Marčetić: Počet ću od prvog dijela tvog pitanja, budući bih se voljela osvrnuti na terminološku pomutnju koja nastaje u nekoliko posljednjih godina koliko su teme zajedničkog kao operativnog modela, dominantne u nekom lijevom (i ne samo lijevom) diskursu. Ti navodiš zajednička dobra, samoorganizaciju i javna dobra, a tema zajedničkog često danas u raspravama podrazumijeva distinkciju između javnog i zajedničkog po principu opreka otvoreni pristup/kontrolirani pristup ili vlasništva državno/ničije. Tu bih odmah naglasila da te podjele rijetko posjeduju eksplanatornu dimenziju koja može pojasniti mjesto borbe i postati fokus mobilizacije. Marksistička analiza zajedničkog poput one Petera Linbaugha ili Silvie Federici treba iščitavati kao idejna podloga na kojoj možemo razumjeti na koji način se danas komodificiraju naši društveni odnosi ili javne ulice ili voda, tj. do koje mjere, a ovo je ključno za raspravu o zajedničkom, materijalni uvjeti koji su omogućavali određenu kvalitetu reprodukcije života bivaju komodificirani, ili ako hoćete ograđeni, a naš život sve nekvalitetniji. Tu počinje priča o zajedničkom i javnom. Smatram da je rasprava o modalitetu organizacije (spominjete samoorganizaciju) pitanje datosti trenutka i sredine u kojoj se dešava određeni otpor. Dakle, ako pričamo o našim prostorima, prostorima bivše Jugoslavije, tada borbu za javna dobra ne smijemo promatrati kao proces izdvojen iz istorijskih nam zajedničkih datosti. Otuđena sredstva proizvodnje i transformacija zemljišta u profitabilni aparat tijekom posljednih 23 godine (za što je teren pripremljen još i davno prije) polučila su, za početak, duboki osjećaj nepravde, no da ne ulazimo u psihologizaciju pobune, mislim da se na javnim prostorima grada često dešava upravo osvještenje o sili sistema koji se tu materijalizira i konačno prikazuje kao kontrolni i represivni mehanizam. Tako da borba za Varšavsku ulicu ili Srđ imaju iznimno mobilizacijski potencijal. Te borbe polučile su vidljivost otpora i uvezale mnoge aktere, no ne smijemo zaboraviti da se na tome organizirano radilo godinama, da otpor nije došao sam od sebe i da je premrežio aktere studentske borbe, nezavisne kulturne scene kao i radničkih organizacija. Mislim da ako govorimo o stanju borbi za javni prostor u Hrvatskoj, onda možemo govoriti o pripremljenoj podlozi za još dalekosežnije povezivanje i na neki način konačno definiranje jasne veze između otuđenja javnog prostora i uvjeta rada. Mislim da nam slijede vremena u kojima će biti ključno povezati se, a na tome se već intenzivno radi, sa sindikatima i ostalim tipovima kolektivnog organiziranja kako bi se sustavno i ozbiljno mogli boriti protiv još jednog, nadolazećeg, vala privatizacije.

A.M.: Na jednom mestu pišeš da je nekadašnja društvena svojina podrazumevala da stanovi ne podležu pravilima tržišta jer se njihova razmenska vrijednost ne može odrediti, pošto nisu vlasničke jedinice[2]; međutim, privatizacije ovih dobara u neoliberalizmu stvorile su novu klasu vlasnika. Dakle, kakvu ulogu igra socijalističko nasleđe urbanizma danas?

I.M.: Pa mislim da ulogu ovog naslijeđa itekako možemo osjetiti često u svojim osobnim obiteljskim povjestima. Mnogi od nas, pa tako i ja, žive u stanovima ili od razmjene ili prodaje stanova koji su nekad bili u društvenom vlasništvu, a koji su odjednom podjeljeni u privatne jedinice. Relativna kvaliteta života koju npr. ja danas uživam, direktno je naslijeđe načina proizvodnje prostora u Jugoslaviji u kojoj se višak društvenog proizvoda ulagao u reprodukciju života, poglavito stanovanje. Naslijeđe tadašnjeg urbanizma, pored svog jasnog opredjeljenja za tada teorijski dominantan funkcionalni urbanizam, kod nas je polučio visoki standard stanovanja velike većine gradskog stanovništva i kvaliteta onoga što smo u arhitektonsko planerskom smislu naslijedili je neupitna. No, isto tako spominješ tzv. „forimranje nove vlasničke klase“. To nije moj zaključak, to je još prije nekoliko godina utvrdio Boris Groys i ja bih se složila. U trenutku kada je velika količina društveno posredovanog stanovanja (zajedničko) podjeljena radnicima, a ovo je poslužilo kao sjajan ustupak i polazišna točka za restituciju kapitalističkih odnosa, tada smo svi kooptirani u priču o tome da ćemo postati vlasnici i da ćemo moći kapitalizirati to vlasništvo i samim tim uspeti se na društvenoj ljestvici. To je podvala koju je izvela i Margaret Tatcher osamdesetih u Londonu. Na taj način je uspješno gentrificirala npr. Covent Garden. Kod nas su procesi gentrifikacije puno sporiji, no ocijenila bih da formiranje vlasničke klase nikako nije naslijeđe samoupravnog sistema, ono je naprosto nužni mehanizam restitucije kapitalizma, dok je samoupravni sustav u naslijeđe ostavio činjenicu da nismo izbačeni na ulicu i da još uvijek uživamo određenu razinu standarda koja je izgradjena tijekom 50 godina druge Jugoslavije. Tu je bitno naglasiti da upravo zbog samoupravljanja i društvenog vlasništva koje je bilo teže otuđiti od onog državnog, ili centralno operiranog, pravo na stan pretvoreno je u pojedinačno vlasništvo i samim tim do neke mjere smo dobro prošli. Iako se iza toga krije perfidna ideološka prevara i nepravda, ipak nije se desio slučaj kao sa zemljama istočnog bloka u kojima je bilo moguće centralizirati ovo vlasništvo i dati ga na upravljanje privatnom kapitalu. Naslijeđe samoupravljanja, kada se radi o stanovanju, možemo nazvati našom sreći u nesreći.

Read More

Share
Translate »