Tag Archives: Gal Kirn

22 dec

NASLEĐE NEZAVRŠENOG DOGAĐAJA JUGOSLAVIJE

Intervju sa Gal Kirnom vodio: Aleksandar Matković

Aleksandar Matković: Velik deo tvojih projekata se bavi uticajem partizanskih borbi i antifašizma na nadnacionalnu politiku bivše Jugoslavije. Danas, obrnuto, nacionalne politike nekadašnjih jugoslovenskih republika često nadodređuju antifašizam politički, ideološki i kulturalno. Kakav uticaj ovo ima na odnos levice i desnice u Sloveniji?

Gal Kirn: Ne samo da nacionalne politike etničkih zajednica nadodređuju antifašizam u smislu stavljanja na sekundarnu poziciju, nego je antifašizam prosto negiran čak i na način puke rehabilitacije fašizma po čitavoj bivšoj Jugosloaviji. Svakako, kada mislimo fašizam, i otpor prema njemu danas, nema govora o jednostavnoj priči – kako se pravilno sjećati prošlosti i kako treba pisati povijesne udžbenike (mada je i to bitno) – nego je to više pitanje o tome kako ćemo živjeti danas, u budućnosti post-jugoslovanskog konteksta, ali i šire. Misliti prošlost nikada nije stvar same prošlosti, nego ima više veze sa onim što bismo, na tragu Walter Benjamina, mogli nazvati stvaranjem novog partizanskog arhiva, koji priča sa pozicije eksploatisanih, marginaliziranih i suprostavlja se dominantnom čitanju pobjednika – šta je u našem kontekstu identično sa nacionalnim arhivom. Kako onda detonirati nacionalni arhiv, intervenirati i rasuti antifašističke šrapnele opet po čitavoj bivšoj zemlji? Kako čitati Jugoslaviju bez da je redukujemo na kult osobnosti Tita, nostalgiju za dobrim starim vremenima? To nije pitanje samo teorijske prakse, nego ima veze i sa reinvencijom antifašisticke politike danas.
E sada, konkretnije, u Sloveniji imamo dva ključna odgovora po pitanju partizanstva. Jedan je najnoviji i antipolitički kojeg zastupa srednja generacija i dosta mladih. Ova pozicija kaže da je bezveze da danas još diskutiramo o podijeli na ljeve-desne ili na fašiste-komuniste, da su to sve neki totalitaristički simboli, da je to neko staro vreme sa kojim nemamo više ništa, da bi trebalo, obrnuto, obratiti pažnju na budućnost, šta bi nas oslobodilo od ideologije. Ovaj odgovor se vrlo često poziva na tehnokratsku varijaciju tranzicije: bitan je dobar menadžment društva, ekonomije i politike, trebalo bi de-ideologizirati diskusije, a pustiti eksperte da rade svoje. Čitava partizanska sekvencija se svodi na ideologijsku podijelu na crne ili crvene, a o masovnom pokretu, revolucionarnoj invenciji, partizanskoj umjetnosti ne trebamo više pričati. Antipolitički odgovor je reakcija na dominantan diskurs koji se vodi između stare generacije, advokata partizanstva, s jedne strane, i novih povijesničara, katoličke crkve i nacionalističke desnice, s druge. Desnica je već krajem 80-ih preuzela primat nad pisanjem nove povijesti, u kojoj je postalo nužno da se naglašavaju zločini totalitarnog režima i pobijanja (izvansudskog ubijanja) nakon II svetskog rata. Umjesto historizacije i mišljenja fašizma, ovi lokalni fašisti (četnici, domobrani, ustaše…) se prikazuju kao normalni ljudi (svi smo mi od krvi i mesa) i žrtve totalitarizma, a izbegavaju se povijesne činjenice o fašističkom čišćenju i kolaboraciji sa fašistima-nacistima, o okupacijskom režimu. Pod maskom nacionalnog pomirenja po kojem sve žrtve i ubijeni zaslužiju svoje spomenike i u kojem se naglašava hrišćanski patos digniteta i čovječanstva, nova ideja Jugoslavije, koja je izrasla baš iz antifaštičke borbe i solidarnosti među narodima, se sahranjuje.Time se ujedno rehabilituje i lokalni fašizam kao neka vrsta boljeg i pravednijeg patriotizma koji svakako ide bolje uz diskurse novih procesa izgradnje etničkih zajednica. No, problem dosadašnjeg »ljevog« partizanskog odgovora je to što je dugo samo stavljao naglasak na defanzivu, na to da jeste važno da se slovenački narod pomiri sa sobom, ali da možemo čitati partizanstvo i kao borbu za nacionalni suverenitet Slovenije, da to predstavlja njenu vrlo važnu etapu. Ovime se levica približava romantičarskoj teleologizaciji Naroda, naroda kao supstancijalne kategorije, subjekta koji uvijek pobjeđuje i nad-determinira ostale identifikacijske tačke; rečeno jasnije, onome što uvijek zamagljuje klasne kontradikcije i imperijalističke antagonizme. Tek u zadnjim godinama je nekoliko aktivističkih grupacija i intelektualnih radnika počelo da radi na ponovnom čitanju Jugoslavije – antifašizma – komunizma kao alternativne političke misli, dakle, u smijeru i orijentaciji u kojima svojim radovima često i sam interveniram.[1]

 

Read More

Share
Translate »