04 jul

NIŠTA NIJE ELITISTIČKIJE OD PODJELE NA EZOTERIČNO I EGZOTERIČNO ZNANJE

Intervju sa Stipom Ćurkovićem[1]

vodila: Maja Solar

 

Maja Solar: Za razliku od novinarske scene u Srbiji, u Hrvatskoj postoji nekoliko kritički orijentiranih novina (Zarez, Novosti, Le monde diplomatique…) koje nude levičarske tekstove i analize političko-društvenih situacija. Ove novine daju kritičku perspektivu u smislu da ne ponavljaju dominantne liberalne, nacionalističke i slične mantre, kojima je prezasićena većina medija. Urednik si mesečnih novina Le monde diplomatique, koje u Hrvatskoj izlaze od ove godine. Možeš li objasniti koncept ovog mesečnika, te reći nešto o izboru tema i politici prevoda LMD-a?

Stipe Ćurković: Matično izdanje Le monde diplomatiquea (LMD) izlazi u Francuskoj od 1954. godine. Danas izlazi na preko dvadeset jezika u preko četrdeset međunarodnih izdanja – neka su isključivo web izdanja, druga izlaze kao mjesečni prilog dnevnim ili tjednim novinama, a neka izlaze kao samostalno izdanje. LMD se rano profilirao kao novina s otvorenim političkim simpatijama prema antikolonijalnoj borbi zemalja Trećeg svijeta, a kasnije je postao jedan od prominentnijih medija povezanih s takozvanim alter-globalizacijskim pokretom. LMD se vrlo rano kritički suprotstavio usponu neoliberalizma – i kao ideologiji i kao sve dominantnijoj ekonomsko-političkoj praksi nametanja tržišta kao mehanizma regulacije sve šireg opsega društvenih odnosa.

Nadalje, rekao bih da je jedna od specifičnosti LMD-a da se – što eksplicitno, što implicitno – kritički suprotstavlja i ideologiji profesionalizma kao dominantne ili defoltne pozicije u novinarskom polju. Prema toj ideologiji, istinski profesionalno novinarstvo je po definiciji apolitično i ima se zadovoljavati iznošenjem faktografije i politički bezinteresnim registriranjem pluraliteta političkih mišljenja, bez pristranosti. Već i površan pogled na dominantne medijske prakse i najrazvikanijih perjanica "novinarskog profesionalizma" (slučajno ili ne, redom su posrijedi mediji iz anglofonog ili bar zapadnog svijeta) otkriva međutim upadljivu diskrepanciju između apolitičnosti i inkluzivnosti na deklarativnom planu i realne dominacije (neo)liberalnih i pro-tržišnih sadržaja u praksi. No tu posrijedi nisu samo ili čak ni prvenstveno nedoslijednost ili oportunizam. Sama definicija profesionalizma kao onoga što se suprotstavlja "ideologiziranom novinarstvu" u svojim konzekvencama u pravilu ne znači ništa drugo nego konformizam: kada kao ideološke i politizirane prepoznaje samo pozicije koje se situiraju izvan dominantnog konsenzusa, ideologija profesionalizma, koja se definira u opreci spram njih, istovremeno se implicitno identificira s hegemonijskim pozicijama i tako sudjeluje u njihovoj normalizaciji i perpetuaciji. "Pluralizam" tako efektivno ne znači više od kretanja unutar uskog spektra varijacija dominantnog ideološkog konsenzusa. Tako dobivamo strukturnu logiku konformizma koji za samog sebe ostaje nevidljiv kao ideološki ili politički izbor: isto kao što prekoračenje tog konsenzusa podrazumijeva zauzimanje (eksplicitno ili ne) političkih pozicija u opoziciji spram njega, kretanje unutar konsenzusa odsutnost vlastite distance može predstavljati kao apolitičnost ili ne-ideologičnost. Tako ideologija profesionalizma služi i ideološkoj funkciji  naturalizacije postojećih društvenih odnosa. Implicitna operativna krilatica je TINA – There is no alternative! U krizi kapitalizma se može govoriti o greškama ovih ili onih političara, o pohlepi bankara, o možda pretjeranoj deregulaciji itd., ali onoga trenutka kada se kritizira sam kapitalizam kao ekonomski sustav, ispada se iz konsenzusa i gube se epolete profesionalno prihvatljivog. Na te je strukturne implikacije ideologije profesionalizma u novinarstvu upozorio američki teoretičar medija Robert McChesney.

LMD je živi primjer drugačije koncepcije novinarstva, koji ne bježi od činjenice da ne postoji tako nešto kao novinarstvo – pa ni javni govor u širem smislu – s onu stranu političkog. Eksplikacija neizbježnih političkih uloga i pozicija ne mora stajati u opreci s analitički ozbiljnim, empirijski vjerodostojnim i dobro fundiranim novinarstvom. Dapače, pozicija izvan konsenzusa, kao što su mnogi kritični teoretičari davno primijetili, u pravilu znači i veći teret elaboracije i argumentativne eksplikacije: pozicije koje se ne mogu oslanjati na podudarnost s hegemonijskim "zdravim razumom" kao jedini zalog vlastite plauzibilnosti imaju snagu svojih argumenata. U tome ona je i inherentno demokratičnija jer dozvoljava čitatelju uvid u premise vlastite argumentacije, pa time otvara i prostor za eventualne refutacije i kritički dijalog. 

M.S.: Tekstovi koji se nalaze u LMD-u paradigma su levog istraživačkog novinarstva. Stilski, oni su nešto između popularnijih i akademskih tekstova. Dakle, iako je reč o ozbiljnijim ekonomskim, političkim, sociološkim, kulturološkim i sl. analizama savremenih događanja, često potkrepljenim stručnom literaturom, rečnik nije hermetičan i razumljiv samo akademskoj publici. Ipak, tekstovi nisu laki, ako imamo u vidu uvrežen jezik (žutog) novinarstva koji dominira. Kojoj čitalačkoj publici se obraćaju ovi tekstovi?

S.Ć.: Mislim da se žanrovski prosjek tekstove u LMD, bar u nekoj idealnoj projekciji, doista kreće na sjecištu između "klasičnijeg", ali kritičkog, istraživačkog novinarstva i akademskog tipa analize. To ne mora biti točno za svaki pojedinačni tekst, mnoge je vrlo lako jasno svrstati u jedan od tih dvaju polova, ali u cjelini, oni ipak supostoje unutar iste publikacije i u istom kontekstu, kreću se unutar istog raspona tema, i bar u tendenciji proizvode i neke "hibridne" oblike. Mnogi to uzimaju kao polazište kritike LMD-a. Te kritike se, u pravilu, onda kreću u dva smjera. S jedne strane, neki od onih koji sebe percipiraju kao profesionalne novinare ili branitelje neupitnosti dominantnih medijskih praksi u uvođenju teorije u novinarstvo vide oblik nelegitimnog uplitanja (o političkom sam aspektu već govorio). S druge strane, LMD se iz istih ili sličnih razloga onda optužuje za intelektualni elitizam.  Optužnica dakle glasi: LMD je elitistički proizvod i kao takav ne samo da ne može nikad biti normativna paradigma za novinarstvo kao takvo, nego zbog svog elitizma ujedno stoji u kontradikaciji i s vlastitim političkim i društvenim ambicijama (i neki "dobronamjerniji" komentatori LMD su hvalili iz istih razloga: kao glasilo za elite).    

Ne niječemo da je LMD intelektualno zahtijevniji od tabloidne prakse koja se ustalila kao mejnstrim, pa time i kao tobože samorazumljiva normalnost i nulta razina novinarstva. No ne mislim da su posrijedi tekstovi koji bi po svojoj formi bili nerazumljivi prosječno obrazovanom i zainteresiranom čitatelju.

Važnije je, međutim, nešto drugo. Ono što definitivno ne prihvaćamo jest da se iz atestiranja intelektualne ozbiljnosti izvodi automatski zaključak o elitističkom karakteru novina i modela javnog govora (jer mediji fundamentalno nisu ili ne bi trebali biti ništa drugo nego prostor javnog govora) koji pokušava afirmirati. U povijesti političkih ideja, ništa nije elitističkije od podjele na ezoterično i egzoterično znanje, tj. od ideje da su neki sadržaji i tipovi znanja namijenjeni isključivo elitama, a drugi, simplificirani, širokim neodraslim masama. To je već u svome historijskom ishodištu bio eksplicitno i samosvjesno antidemokratski koncept, a ostao je to i do danas. No nisu samo neokonzervativni učenici Leoa Straussa ti koji danas svoje djelovanje i oblike javnog govora legitimiraju tim antidemokratskim premisama. Činilo se to nekome paradoksalnim ili ne, tabloidni mejnstrim djeluje po istoj logici. Jer ništa ne podrazumijeva toliko elitističkog prezira prema masama kao tobožnje servisiranje njihovih "niskih strasti", kao ideja da se za veliku nedoraslu većinu stvari moraju simplificirati do neprepoznatljivosti, da se svaki politički, ekonomski ili socijalni problem mora reducirati na njegove personalne nositelje i logiku beskrajnog niza skandala bez strukturne ili sistemske pozadine. Iza cinične formule "Mi im samo dajemo što žele!" krije se još ciničnija – "Mi im dajemo samo ono što su jedino sposobni shvatiti!". Pritom se dakako iz vida gubi da takva medijska praksa aktivno i presudno proizvodi tu pretpostavljenu "nedoraslost" koju onda pretvara u vlastiti alibi. Da ponovim jedan argument koji se 2009. često koristio u obranu medijske strategije studentskog pokreta: "Tko pretpostavlja da se obraća idiotima, samo idiote može i proizvesti." A taj "idiotizam" nije politički nevin. Ako pogledamo etimološki korijen riječi idiot, vidjet ćemo da se izvorno odnosila na one koji su nesposobni sudjelovati u stvarima od društvenog interesa. Odnosno, u kantovskoj varijanti – na one koji su uskraćeni za sposobnost javne upotrebe uma. Tu sposobnost treba kultivirati, prije svega tako da se odbija podjela na ezoterično i egzoterično znanje i oblike govora, sa svim njezinim antidemokratskim implikacijama.

M.S.: Organizirani ste kao zadruga. Koje su prednosti ovakvog oblika organiziranja novinskih redakcija?

S.Ć.: Zadruga je organizacijski oblik koji omogućuje demokratskije odnose pri donošenju odluka od uobičajenih, hijerahijskih. To znači da konvencionalna podjela na upravljače ili menadžere i neposredne proizvođače, a time i sve uobičajene asimetrije moći među njima u korist ovih prvih u zadruzi ne vrijede. Da bi se spriječila koncentracija moći kakva je uobičajena u dioničkim društvima, gdje utjecaj ovisi o visini vlasničkog udjela, u zadruzi svi zadrugari imaju isti temeljni financijski ulog i jedan glas.

Zadruga kao organizacijska forma historijski je izrasla iz radničkog pokreta kao pokušaj odgovora na problem nedemokratskih odnosa kakvi su tipični u kapitalistički organiziranim poduzećima (a onda i u hijerarhijski strukturiranim javnim sektorima), gdje radnik prodajom svoje radne snage postaje instrumentom volje menadžmenta. Radnik je lišen prava suodlučivanja o proizvodnji i kontrole nad radnim procesom, a proizvod njegova rada pripada drugome. U tome se do određene mjere zrcali i ponavlja na drugoj razini eksproprijacija sredstava za proizvodnju koja čini i strukturni i historijski uvjet uspostave kapitalističkih odnosa. Kada stupa u radni odnos, radnik dobiva pristup sredstvima za proizvodnju u bitno izmijenjenim uvjetima – ne upravlja njima niti odlučuje o svrsi i tehnikama proizvodnje, nego im se pridodaje kao samo još jedan instrument, potčinjen tuđoj volji. Stara rečenica "Demokracija prestaje na ulaznim vratima tvornice" imenuje izvedeni tip eksproprijacije koji iz toga slijedi: radnik u izvršenju rada gubi status samostalnog i slobodnog političkog subjekta, bez prava uplitanja u proizvodni proces i odlučivanja o naravi proizvoda.

Tu strukturnu lekciju o kapitalistički organiziranoj proizvodnji mnogi su novinari u Hrvatskoj bili prisiljeni naučiti na vlastitoj koži. Početkom devedesetih, za vrijeme Tuđmana i odozgo oktroirane uređivačke politike u državnim medijima, mnogi su u privatizaciji vidjeli jamac demokratizacije medijskog polja. U osnovi tog uvjerenja ležao je – u pravilu papagajski usvojeni i nereflektirani – klasični liberalni argument o tržištu kao jamcu maksimalno demokratskih ishoda: javnost novčanikom "glasa" za one medije kojima vjeruje, a vlasnicima medija, ako žele preživjeti u konkurentskoj borbi s drugima, ne preostaje ništa drugo nego se pokoriti signalima  neprestanog "demokratskog procesa" tržišnih izbora čitatelja.

Praksa je ta očekivanja, međutim, temeljito demantirala. Kapitalistički organizirani mediji počivaju na profitnom motivu. Iz toga slijedi da takvi mediji neće biti skloni dovesti u pitanje princip primata profitnog motiva i ekonomske odnose koje proizvodi. Nadalje, broj zaposlenih, organizacija radnog procesa, uređivačka politika tu predstavljaju prilagodljive varijable, dok je jedina stvarna invarijabla – profit. S gledišta kapitalističkog imperativa maksimizacije profita, to je savršeno racionalno. Kao što je racionalno i uređivačku politiku mijenjati u smjeru izbora tema i njihove obrade koje obećaju kratkoročno povećanje prodaje. Otud tendencija prema senzacionalizaciji, retorici moralne indignacije, naslovima koji operiraju u retoričkoj zoni permanentnog izvanrednog stanja. Te apelativne strategije po logici stvari tendiraju prema emotivnoj manipulaciji, nauštrb analize i argumentativnosti. Permanentna hiperbolizacija i dramatizacija pretpostavljaju redukciju kompleksnosti ne bi li osigurale recepcijski "uspjeh". To je logika marketinga, čiji teren je uvijek teren recepcijski sigurnih tropa i stereotipa. Tako se konstruira začarani krug u kojemu se bilo kakva normativna ili regulativna ideja medija kao polja "javne upotrebe uma" sistematski demontira. Zbog potrebe povećanja prodaje, potrebno je oslanjati se na recepcijski "sigurne" trope i narative, čime se doprinosi njihovoj daljnjoj perpetuaciji i prevlasti. Rezultat je da se na naslovnicama sve češće nalaze teme iz oblasti crne kronike, a istovremeno se normalizira malograđanska retorika moralističke hajke i pretvara u defoltno polazište. Dugoročno, takve su strategije često kontraproduktivne: retoričko održavanje permanentnog izvanrednog stanja za posljedicu će imati ciničnu distancu i gubitak vjerodostojnosti medija kod određenog broja čitatelja.

Prevlast logike tabloidizacije dakle nije čista kontingencija. Niti mora proizlaziti iz svjesnih intencija koje ciljaju na razaranje ili degradaciju sfere javne rasprave kao potencijalno opasnog ishodišta kritičkog mišljenja. Sama prevlast profitnog motiva u medijskom polju takvom razvoju pogoduje logikom kratkoročne maksimizacije prodaje. Time nije rečeno da će se nužno realizirati u svom punom i najpatološkijem obliku. No ne čudi da u kontekstu pada prodaje tiskanih medija mnogi mediji jedini "izlaz" vide u produbljivanju bijega u tabloidne strategije, koje dugoročno samo podrivaju njihovu vjerodostojnost. Zadruga kao organizacijski oblik dakako ne oslobađa svih tržišnih pritisaka, niti je garancija protiv razvoja sličnog tipa bijega prema naprijed. U kontekstu malih zemalja i tržišta, vjerojatno bi tek fondovi za javno financiranje medija, uz odgovarajuće mehanizme demokratske kontrole odozdo, dali nešto stabilnije uvjete za odupiranje tim degenerativnim tendencijama.

M.S.: Pored fokusa na vanjsku politiku, LMD daje i kritičke političke analize događanja u zemlji i regionu. Približava se datum ulaska Hrvatske u zajednicu EU, napisao si tekst[2] o tome u prvom broju LMD-a. Prateći hrvatske mainstream medije odavde, ne vidimo očekivanu euforiju povodom famoznog datuma, ali se primećuje ponovno provaljivanje desnih narativa – mislim na recentne događaje vezane za referendume skupina koje žele da nametnu heteroseksualne bračne zajednice i seksualne odnose, pre toga na galamu oko ćirilice, još pre toga na 'renesansu' nacionalističkog žara sa oslobođenjem generala itd. Kako bi opisao trenutnu političku konstelaciju, neposredno pre ulaska u EU, u Hrvatskoj?

S.Ć.: Tu je mnogo toga spomenuto što bi analitički trebalo diferencirati. Po pitanju ulaska u EU, nedvojbeno je da je euforija splasnula. Evidentna kriza EU ipak nije prošla bez određenih učinaka, ma koliko se dežurni lokalni stručnjaci trudili bagatelizirati njezin dugoročni značaj. No možda još presudnije: integracijski proces već dugo traje i nije proizveo obećane učinke. Nezaposlenost kontinuirano raste, kao i zaduženost, a socijalna i radnička prava su izložena sve većim pritiscima. Kako se sve žrtve pravdalo ulaskom u EU i "ponovnim postajanjem Europom", a nerijetko su te politike i direktno nametnute od strane EU establišmenta, ne čudi određeno splašnjavanje entuzijazma. Političke, medijske i intelektualne elite i dalje se kunu u Europu, bar retorički. No postaje sve evidentnije da je stvarna dominanta čak i te retoričke eurofilije zapravo bitno manje blještavi eurofatalizam – uvjerenje da EU, ma kakva bila, nema alternative. To je uvelike posljedica apsolutne i nekritične fiksacije na politički objekt želje koja traje već desetljećima (definitivno bitno dulje od raspada Jugoslavije). Desetljećima je "Europa" bila defoltni odgovor na svako pitanje, počevši od krize jugoslavenskog projekta. Mislim da je presudna greška u ovdašnjim raspravama kriva opreka nacionalizma i eurofilije. Nacionalisti, bar hrvatski i slovenski, su htjeli postati Europom. Nacionalizam je tu bio više prijelazna faza kidanja veza s "Istokom" i "Balkanom", nego doista autarhično koncipiran projekt. Tuđman je govorio emfatično o "povratku u zapadnoeuropski civilizacijski krug" i nadao se brzom ulasku Hrvatske u EU. Oni koji su se nacionalizmu suprotstavljali činili su to s pozicija kritike njegova neuspjeha na tom planu: umjesto da nas približi Europi, izolirao nas je od nje. Umjesto da nas Zapad prepozna kao izgubljene sinove na putu "natrag" u očinski zagrljaj, u "nama" i "našem" nacionalizmu su vidjeli samo atavizme Balkana. Dakle: tu postoji kontinuitet ispod svih prividnih diskontinuiteta ovdašnje politike zadnjih desetljeća. Teleologija eurointegracija je tiha dominanta već toliko dugo da je eliminirala i svaki kapacitet za postavljanje samog pitanja o alternativama.

No eurofatalizam vrlo lako može postati i nešto ofenzivnije, a nacionalizam – sada u doista autarhičnoj, "anti-europskoj" varijanti – doista je prijetnja. Primjer Mađarske to više nego jasno ilustrira. Ipak, takav razvoj očekujem tek u budućnosti, kada se zadnje iluzije o EU kao jamcu prosperiteta i općeg blagostanja istope. Druga opcija je slovenski scenarij, gdje vidimo da je otrežnjenje od "europskog sna" dovelo do povratka i antikapitalističkih i demokratsko-socijalističkih ideja na javnu scenu. Zadatak ovdašnje ljevice jest da lijevu kritiku EU formulira već sada i ne prepušta taj teren desnim narativima. To je, rekao bih, u ovome trenutku naša historijska odgovornost, ma kako se stvari na koncu prelomile.

Po pitanju "renesanse" nacionalizma oko oslobađajućih presuda generalima u Haagu, ne mislim da je tu riječ o stvarnoj "renesansi". Svaki nacionalizam treba razumjeti u kontekstu historijskih konstelacija u kojima se javlja i u odnosu na pitanja na koja tvrdi da daje odgovore. Eksplozivni uspon nacionalizma u Jugoslaviji osamdesetih nije moguće odvojiti od duboke ekonomske, socijalne, a time i legitimacijske krize, jugoslavenskog samoupravljanja. Hrvatski nacionalizam je bar negativni zadatak koji si je zadao izvršio – Hrvatska je napustila Jugoslaviju. Pritom je, međutim, njegova perspektiva bila ujedno eurointegracijska. I taj "cilj" će sada postići (makar nad završnim činom predsjedali nominalni socijaldemokrati). Pitanje je samo po koju ekonomsku, socijalnu i političku cijenu, u koju spada i deflacija iluzija o suverenosti. Nacionalizam je išao ruku pod ruku s restauracijom kapitalizma, a to znači – s eksproprijacijom i velike većine nacije u čije ime je tobože djelovao. U uvjetima objektivne klasne polarizacije društva, poslužio je ideološkoj proizvodnji kohezije u društvu u kojemu je paralelno razarao sve stare strukture i odnose. Konstrukcija navodno homogenog nacionalnog interesa, njegovo uzdizanje u rang "svetinje", za cilj je imalo unaprijed delegitimirati svaki pokušaj propitivanja objektivnih klasnih antagonizama i njihovu kritiku. Hepeninzi povodom oslobađajuće presude Gotovini i Markaču rezidualni su indikatori interpelacijskog uspjeha tog projekta, u mjeri u kojoj su pokazali da određeni, nemali dio društva, doista pitanje presude o Tuđmanovoj politici prema Bosni i Srbima, percipira kao pitanje od "nacionalnog interesa", odnosno kao presudu o legitimnosti postojanja države čiji su građani. No najkasnije od Gramscija znamo da je svakodnevni "zdrav razum" kontradiktoran amalgam različitih, često i kontradiktornih elemenata. Zadatak ljevice jest pokazati do koje mjere se iza nacionalizma i priče o nacionalnoj homogenosti interesa kriju procesi koji nužno stoje u kontradikciji s takvim tvrdnjama, da je sama koncepcija "nacionalnog interesa" u klasno antagonističnom društvu nužno prožeta tim antagonizmima i stoga u konkretnoj izvedbi uvijek klasno pristrana. Tek kada se pokaže temeljna laž o nadklasnoj homogenosti nacije i njezinih interesa, nacionalizam će izgubiti i dio svoje interpelativne snage.

Po pitanju recentnih kampanji protiv ćirilice i homoseksualnih brakova, mislim da je tu prije svega posrijedi pokušaj konsolidacije HDZ-a po uzoru na Reaganovu "konzervativnu revoluciju". Ne bi me čudilo i da su doslovno platili neke američke konzultante iz neokonzervativnog milijea za usluge strateškog "rebrendiranja" stranke. Sanaderov projekt "europskog" HDZ-a je bankrotirao, ugušen u korupcijskim aferama, a sam HDZ je postao jedinom strankom u Hrvatskoj protiv koje je pokrenuta istraga za sistematski kriminalno djelovanje. U tim uvjetima HDZ je morao pronaći strategiju konsolidacije vlastite baze, a za to su teme poput ćirilice i homoseksualnosti vrlo podatne jer apeliraju na tobože "temeljne" vrijednosne predodžbe baze i prebacuju rasprave na teren na kojemu je HDZ na sigurnome. No ne bi me čudilo ni da neki pripadnici ovdašnje socijaldemokracije potiho trljaju ruke, jer tako i sami profitiraju u mjeri u kojoj ključni politički kriterij po kojima ih se sudi postaje njihov otpor spram tog tipa "civilizacijske nazadnosti". Rezultat je redefinicija hijerarhije političkih tema. U uvjetima u kojima ionako sve opcije dijele isto temeljno eurofatalističko i neoliberalno usmjerenje, takve teme su zahvalne kao zamjenski orijentiri političke diferencijacije. I dio medijske scene će od tog pretvaranja politike u polje onoga što u Americi zovu "culture wars" prešutno pozdraviti, jer pojednostavljuje vlastitu legitimaciju kao "kritičkih" medija ustajanjem protiv tog novog vala nacionalističke i katoličke bigoterije. To dakako ne znači da se takvoj bigoteriji ne treba suprotstavljati ili da ona nije regresivna i reakcionarna, nego da borba protiv nje mora podrazumijevati i kritiku njezinih uvjeta plauzibilnosti. Rat za hegemoniju se ne odvija samo na terenu odgovora na pojedinačne društvene ili političke teme, nego – presudno – i na planu formulacije samih pitanja i njihovih međuodnosa. A to znači da ljevica i kada govori o takvim temama (a šutjeti ne može), mora voditi računa o tome da ne usvaja "frejming" koje im nameće desnica (nacionalistički ili liberalna), nego da i njega problematizira – jer on jest dio problema.

M.S.: Trebalo je da budeš predavač na Uvodu u radikalne teorije i da govoriš o savremenoj marksističkoj teoriji, o Michael Heinrichu, ali si bio sprečen da dođeš. Mi smo za ovaj broj Stvari, na tvoj predlog, preveli jedan Heinrichov text[3]. Možeš li reći šta je posebno važno u ovim interpretacijama marksističke radne teorije vrednosti? I kako ti vidiš radikalnost teorije, dakle šta bi bila radikalna teorija i koja je to teorija danas?

S.Ć.: U sklopu Centra za radničke studije, kojega sam jedan od suosnivača, pripremamo prijevod Heinrichova Uvoda u Marxov kapital. Prijevod će izaći krajem godine. Kako nas podupire beogradski ured Rosa Luxemburg fondacije, knjiga će biti distribuirana i u široj regiji, odnosno bar na govornom području BHS-a. Pored toga, već smo u pregovorima s Heinrichom oko mogućnosti njegova dolaska povodom objavljivanja prijevoda. Gostovanje bi se trebalo realizirati krajem februara naredne godine, a ideja je da ne gostuje samo u Zagrebu, nego i u Ljubljani (gdje pripremaju prijevod na slovenski) i Beogradu. Tako da ne bih sada ulazio u tumačenje specifičnosti i relevantnosti Heinrichove rekonstrukcije i interpretacije Marxove teorije vrijednosti. To su dosta "tehnička" (neki će reći "marksološka") pitanja, pa je teško o tome dati suvisao kratak odgovor u sklopu intervjua. No Heinrich je vrlo jasan i argumentacijski krajnje sistematičan autor, pa će svaki čitatelj teksta koji ste preveli vrlo lako sam uvidjeti u čemu leže specifičnost i relevantnost njegova rada. Dakle, umjesto mojih parafraza i skraćivanja, neka ljudi pročitaju pažljivo tekst koji ste preveli.

Na drugi dio pitanja nije teško odgovoriti. Radikalna bi, ako kao temeljni kriterij uzmemo etimologiju riječi, bila ona teorija koja u formulaciji problema i odgovora kreće od korijena. Kada govorimo o društvenoj i političkoj teoriji, u kapitalističkim društvenim formacijama to nužno morao uključivati adekvatno razumijevanje kapitalističkog načina proizvodnje i svih njegovih strukturnih implikacija. Ili, nešto drugačije rečeno, neovisno o retorici i deklarativnim intencijama, radikalna nije niti može biti teorija koja taj problem preskače ili zaklanja. Kakve god si druge probleme zadavala ili na njih pokušavala odgovarati, radikalna teorija tako ne može izbjeći suočavanje s Marxom, kao najsistematičnijim teoretičarom i kritičarom građanskog društva. U jednom pismo Kuglemannu Marx je dao i najbolji sud o zadaćama i relevantnosti radikalne teorije: "S uvidom u strukturnu povezanost društvenih odnosa, praktičnom kolapsu postojećih odnosa prethodi kolaps teorijske vjere u njihovu permanentnu nužnost. Ovdje je dakle apsolutni interes vladajućih klasa da bez-misaonu konfuziju učine vječnom." Zadatak radikalne teorije leži upravo u tome: suprotstaviti se normalizaciji i naturalizaciji postojećih odnosa, suprotstaviti se automatiziranoj perpetuaciji "zdravog razuma" koji u postojećem uvijek "prepoznaje" i jedino moguće, što nužno podrazumijeva otkrivanje njihove sistemske logike i historijske geneze, a time i afirmacije mogućnosti njihova historijskog nadilaženja.

 

 

 

 

 

 


[1] Stipe Ćurković je aktivist, publicist i prevoditelj. Suosnivač je Centra za radničke studije (CRS) u Zagrebu.

 

[3] Mihael Hajnrih, Teorijska istorija Marksove kritike ekonomije

 

 

Share
Translate »