22 dec

NASLEĐE NEZAVRŠENOG DOGAĐAJA JUGOSLAVIJE

Intervju sa Gal Kirnom vodio: Aleksandar Matković

Aleksandar Matković: Velik deo tvojih projekata se bavi uticajem partizanskih borbi i antifašizma na nadnacionalnu politiku bivše Jugoslavije. Danas, obrnuto, nacionalne politike nekadašnjih jugoslovenskih republika često nadodređuju antifašizam politički, ideološki i kulturalno. Kakav uticaj ovo ima na odnos levice i desnice u Sloveniji?

Gal Kirn: Ne samo da nacionalne politike etničkih zajednica nadodređuju antifašizam u smislu stavljanja na sekundarnu poziciju, nego je antifašizam prosto negiran čak i na način puke rehabilitacije fašizma po čitavoj bivšoj Jugosloaviji. Svakako, kada mislimo fašizam, i otpor prema njemu danas, nema govora o jednostavnoj priči – kako se pravilno sjećati prošlosti i kako treba pisati povijesne udžbenike (mada je i to bitno) – nego je to više pitanje o tome kako ćemo živjeti danas, u budućnosti post-jugoslovanskog konteksta, ali i šire. Misliti prošlost nikada nije stvar same prošlosti, nego ima više veze sa onim što bismo, na tragu Walter Benjamina, mogli nazvati stvaranjem novog partizanskog arhiva, koji priča sa pozicije eksploatisanih, marginaliziranih i suprostavlja se dominantnom čitanju pobjednika – šta je u našem kontekstu identično sa nacionalnim arhivom. Kako onda detonirati nacionalni arhiv, intervenirati i rasuti antifašističke šrapnele opet po čitavoj bivšoj zemlji? Kako čitati Jugoslaviju bez da je redukujemo na kult osobnosti Tita, nostalgiju za dobrim starim vremenima? To nije pitanje samo teorijske prakse, nego ima veze i sa reinvencijom antifašisticke politike danas.
E sada, konkretnije, u Sloveniji imamo dva ključna odgovora po pitanju partizanstva. Jedan je najnoviji i antipolitički kojeg zastupa srednja generacija i dosta mladih. Ova pozicija kaže da je bezveze da danas još diskutiramo o podijeli na ljeve-desne ili na fašiste-komuniste, da su to sve neki totalitaristički simboli, da je to neko staro vreme sa kojim nemamo više ništa, da bi trebalo, obrnuto, obratiti pažnju na budućnost, šta bi nas oslobodilo od ideologije. Ovaj odgovor se vrlo često poziva na tehnokratsku varijaciju tranzicije: bitan je dobar menadžment društva, ekonomije i politike, trebalo bi de-ideologizirati diskusije, a pustiti eksperte da rade svoje. Čitava partizanska sekvencija se svodi na ideologijsku podijelu na crne ili crvene, a o masovnom pokretu, revolucionarnoj invenciji, partizanskoj umjetnosti ne trebamo više pričati. Antipolitički odgovor je reakcija na dominantan diskurs koji se vodi između stare generacije, advokata partizanstva, s jedne strane, i novih povijesničara, katoličke crkve i nacionalističke desnice, s druge. Desnica je već krajem 80-ih preuzela primat nad pisanjem nove povijesti, u kojoj je postalo nužno da se naglašavaju zločini totalitarnog režima i pobijanja (izvansudskog ubijanja) nakon II svetskog rata. Umjesto historizacije i mišljenja fašizma, ovi lokalni fašisti (četnici, domobrani, ustaše…) se prikazuju kao normalni ljudi (svi smo mi od krvi i mesa) i žrtve totalitarizma, a izbegavaju se povijesne činjenice o fašističkom čišćenju i kolaboraciji sa fašistima-nacistima, o okupacijskom režimu. Pod maskom nacionalnog pomirenja po kojem sve žrtve i ubijeni zaslužiju svoje spomenike i u kojem se naglašava hrišćanski patos digniteta i čovječanstva, nova ideja Jugoslavije, koja je izrasla baš iz antifaštičke borbe i solidarnosti među narodima, se sahranjuje.Time se ujedno rehabilituje i lokalni fašizam kao neka vrsta boljeg i pravednijeg patriotizma koji svakako ide bolje uz diskurse novih procesa izgradnje etničkih zajednica. No, problem dosadašnjeg »ljevog« partizanskog odgovora je to što je dugo samo stavljao naglasak na defanzivu, na to da jeste važno da se slovenački narod pomiri sa sobom, ali da možemo čitati partizanstvo i kao borbu za nacionalni suverenitet Slovenije, da to predstavlja njenu vrlo važnu etapu. Ovime se levica približava romantičarskoj teleologizaciji Naroda, naroda kao supstancijalne kategorije, subjekta koji uvijek pobjeđuje i nad-determinira ostale identifikacijske tačke; rečeno jasnije, onome što uvijek zamagljuje klasne kontradikcije i imperijalističke antagonizme. Tek u zadnjim godinama je nekoliko aktivističkih grupacija i intelektualnih radnika počelo da radi na ponovnom čitanju Jugoslavije – antifašizma – komunizma kao alternativne političke misli, dakle, u smijeru i orijentaciji u kojima svojim radovima često i sam interveniram.[1]

 

AM:Čini mi se da je ključno ovo što si rekao za teleologizaciju naroda: jer se upravo hipostaziranje naroda kao subjekta-večitog pobednika zasniva na njegovom istorizovanju koje previđa njegove korene, što nas vodi do još jednog ključnog mesta – suprotno političkim i estetskim strujama koje neutralizuju revolucionarni impuls narodno-oslobodilačke borbe, ti pišeš, u tekstu Sjećanje na partizane ili misao o partizanstvu?[2], da misliti partizanstvo znači misliti prelom, kako politike tako i umetnosti; antifašistička borba je proizvela novu subjektivnost, drugo ekonomsko uređenje i mobilizaciju naroda.

GK: Prvi tekst (Sjećanje na partizane) sam napisao već pre skoro 4 godine i nekoliko tih teza sam revidirao u toku rada na doktoratu; sada mogu samokritički kazati da sam tada bio pod jakim utjecajem Badioujeve misli koja fokusira politiku prijeloma preko koncepcije događaja. Umjesto toga da naglašava događaj samo u politici ili samo u umjetnosti, partizanska borba je, nasuprot tome, pokazala neku vrstu čvrstog revolucionarnog susreta politike i umjetnosti, u kojem ove generičke procedure istine – ako želite uzeti badioujevski rečnik – ne samo da su napravile neki novum i povratno djelovanje, nego se iz njih crpi i simbolička moć dugo nakon partizanske borbe. U tom smislu više podržavam teorijsku orijentaciju koja misli prijelom zajedno sa konceptom revolucije, dakle, u jugoslovenskom primjeru – socijalističke revolucije. Ova revolucija nije imala samo jednog organizatora, odnosno Partiju, nego je već za vreme II svetskog rata došlo do političke invencije gdje se revolucionarni narod mogao misliti upravo preko antifašističkog pokreta i mnoštva različitih političkih snaga, gdje je koncept narodnog oslobođenja povezivao narod sa klasom. Kako kaže Miklavž Komelj u odličnoj studiji «Kako misliti partizansku politiku» – došlo je do susreta između masa i organizacije, mada je to on obradio najviše na kulturnom terenu. Taj revolucionarni pokret je ostavio duboke tragove koje onda možemo trasirati i analizirati barem u sledećim sekvencama i entitetima: u jugoslovenskom socijalizmu, koji se na političkoj razini ispoljavao kao mišljenje i prakticiranje federativnih principa, potom u globalnom pokretu nesvrstanih (protiv hladnoratne podijele) i samoupravnom modelu koji se odvija po principu horizontalnog povezivanja, uz koji smo imali i egalitarne politike koje su ciljale na proizvodne odnose. U tom smislu partizanska politika nije samo prekid, nije samo politička revolucija, nego i invencija na kulturnoj i ekonomskoj razini. Po tom smislu već je Althusser u anonimnom tekstu o kulturnoj revoluciji kritizirao ekonomističku i puku političku koncepciju preuzimanja državnog aparata koje može voditi u regresije socijalističkih država. Suprotno tome, za njega se ideološka borba nastavlja i u socijalističkoj formaciji, čak i u komunizmu – po Marxu besklasnom društvu – klasna borba kao takva neće nestati. Ova kompleksna kontradikcija je u srži althusserijanskog programa mišljenja koji istovremeno spaja mišljenje konjukture (i njenih sistema reprodukcije) i mišljenje njenog prekida. Revolucija i reprodukcija, a ne jedno ili drugo.
Prema tome, danas svakako možemo razumeti Badioujevu retrospektivnu kritiku modela države-Partije, njegove kritike specifičnog lenjinizma koji se izrodio u etatizam ograničenog dosega, i koji je kao takav prisutan i u političkoj praksi real-socijalizma. Ali unatoč ovome, današnja nova ljevica bi trebalo da apsolvira nekoliko značajnih kritika realnog socijalizma. Po mom mišljenju trebalo bi nastaviti sa dijalektičkim projektom, koji je katkad pun napetosti i kontradikcija, u vidu odnosa između socijalizma i komunizma. Nedavne rasprave oko „ideje komunizma“ su umnogome potisnute ili su se ujedinile u vidu kritike socijalizma, dok s druge strane upravo odnos istorije socijalizma, njegove budućnosti, i komunizma kao ideje i pokreta za negiranje vladajućeg poretka, mora ostati u središtu „novog materijalizma“ ili, radije, novih komunističkih pokreta. Na taj način, mišljenje revolucije danas mora započeti i nastaviti sa mišljenjem reprodukcije. Time se analize i političke prakse odvraćaju od fokusiranja samo na prekid i na emancipaciju, što između ostalog može dovesti do fragmentarizacije političkih projekata, a time i filozofije ideje komunizma.
No, ukoliko želimo da mislimo politiku masa, to važi samo pod uslovom da uzmemo u obzir radikalnu društvenu transformaciju koja misli ukidanje kapitalističkog načina proizvodnje izvan alternativa koja se referiraju na neposredna iskustva i koje u kratkom vremenskom roku grade svoje male utopije. Naravno, ne kažem da ova partikularna iskustva nisu nužna, nego da njihov partikularni dio može vrlo lako biti integriran ili ignoriran od strane globalnog kapitalizma. U tom smislu trebalo bi inspiracije tražiti kako u Južnoj Americi, gdje su u toku novi socijalistički eksperimenti, tako i na periferiji EU, gdje su danas velike mogućnosti da dođe do pravih revolucionarnih promjena zbog vidno jače krize. Svakako ovdje možemo opet rehabilitirati Rosu Luxemburg sa njezinim otvaranjem alternative komunizam ili barbarstvo – jedno jest jasno: budućnost je opet otvorena. Međutim, kao što se to već ranije dešavalo, socijalističke revolucije odigravale su se uvek na periferijama; zbog toga ne polažem nadu u to da ih možemo očekivati u centru.

AM: U tekstu Jugoslavija: od partizanske politike do postfordističke tendencije[3] istovremeno kritikuješ i negiranje klasne borbe u samom socijalizmu, problematičnu pojavu samoupravljanja, radničkih kolektiva u preduzećima i odsutni položaj samog radnika unutar takve konstelacije. Drugim rečima, kritikuješ negiranje dva ključna procesa unutar polja jugoslovenskog političkog, ekonomskog i kulturnog prostora – partizanske borbe pre socijalizma i klasne borbe unutar njega. Međutim, ti u onome što je revolucionarno vidiš događaj koji upravo nije svodiv samo na klasnu borbu. Sudeći po tvojim tezama, partizanska borba je ujedno ostavila daleko veće tragove u kulturi i politici bivše Jugoslavije nego što je to učinio pokret otpora u Francuskoj, ali se te posledice moraju istovremeno razlikovati od klasne borbe koja je nastupila i u periodu mira. U čemu vidiš ovu razliku? Da li bi se epitet događaja mogao pripisati i ovoj drugoj ili je vidiš u drugačijem svetlu od partizanstva?

GK: Prvo, oko pitanja Francuske. Ukratko – ne želim da to ispadne kao neka titoistička naracija: nikako ne težim tome. Kako mjeriti sad koji je pokret otpora bio bolji – oba su bila nužna i vrlo važna za politiku i misao antifašizma. Ali, da, u jugoslovenskom kontekstu možemo pričati o uspješnoj antifašističkoj borbi koja se nastavlja u socijalističku revoluciju, koja nije samo reakcija na fašizam nego i na svjestki imperijalizam i klasne kontradikcije unutar društva. Svakako, i zbog svog (ne)srećnog geopolitičkog položaja, u kojem se Jugoslavija nalazila 50:50 između britanskog imperijalizma i Staljinovog novog socijalističkog poretka, jugoslovenski komunistički pokret je imao tu prednost da je mogao voditi do neke mjere autonomistički pokret, koji zapravo nije dobijao ni stručno priznanje do kraja 1943. (Teheran), niti puno materijalne pomoći, ali je ipak zagarantirao neku poziciju koja je sama odlučivala o budućnosti. Svakako, konciznije analize Resistance u II svetskom ratu izneo je Donny Gluckstein u svojoj zadnjoj knjizi A People’s History of WWII i tamo su dobro teoretizirane i razlike u samoj organizaciji: u Francuskoj je Charles de Gaulle radio na narodnom imaginariju, za drugačiju Francusku koja ide protiv Vichya (Petaina), ali koji ipak oduzima avangardu radikalnim delovima Resistance (lijevi partizani na kraju rata odbacuju oružje). U Jugoslaviji narodno-oslobodilačka borba ima snažan antikapitalistički element, i u tome svakako vidim glavnu razliku ne samo između francuskog i jugoslovenskog pokreta nego i liniju koja separira neke ostale pokrete. U tom smislu je interesantno da se radikalizirana forma revolucionarnog rata odigrala i u Francuskoj, odnosno u njezinim kolonijama: ono što je Peter Hallward dobro rekao o Haitiju i francuskoj revoluciji, mogli bismo reći i za oslobađanje Indokine, a pogotovo i za primer Alžira i FLN kao antokolonijalne borbe unutar imaginarija narodno-oslobodilačke borbe.
Drugo pitanje tiče se negiranja partizanskog prijeloma i klasne borbe. Ja bih radije kazao radničke klasne borbe, osobito kasnije, u periodu tržišnog socijalizma u Jugoslaviji tokom 60-ih godina. Izgradnja socijalizma se do sada uvek odvijala uz izgradnju socijalističke političke zajednice, koja je u nekim momentima preuzela i reformirala već stare buržoaske forme politike. No, s druge strane, ta politička zajednica započela je re-invenciju politike koja ne bi više bila odvojena od ekonomije, kulture i drugih «autonomnih» instancija. Svakako, u Jugoslaviji imamo čak i ambivalentniji proces izgradnje socijalizma u jednoj državi, pošto se, barem od 1950., nakon raskida sa staljinističkim ili birokratskim rukovodstvom socijalističkog društva, pokreće ideja samoupravljanja koja vodi u vrlo antinomičke procese. S jedne strane, postoji vrlo snažno usmerenje po kojem se do prave «radničke demokracije» može stići samo putem širenja političkih prostora i jačanja radničke klase tako da se ona osposobi da u svoje ruke preuzme i planiranje ekonomskog razvoja. Samoupravljanje kao koncepcija radničkog organiziranja nosi u sebi kritiku Partije, iako ona u realnosti svakako još uvijek postoji, čak i ako se samoupravljanje u Jugoslaviji započelo baš u samoj Partiji (odozgo). Iako je ovakva kritika Partije bile uvek prisutna, u poslednjoj instanci insistiralo se na avangardnoj ulozi SKJ i njenog užeg vođstva, koje je sve do početka 80-ih donosilo najbitnije odluke o reorganizaciji društvenih odnosa; njena politika je postala vezana za princip „demokratskog centralizma“.
Tako da, u tom smislu, samoupravljanje nije nikad bilo završen proces. Istovremeno, pored samoupravljanja postoji i druga tendencija, ona anti-birokratska, možemo reći čak i anti-državna. Godine 1965. dolazi do uvođenja tržišne reforme, uvođenje tržišta, a reforma je poznata po tome što govori o de-etatizaciji, decentralizaciji, demokratizaciji, i po tome što je nastojala da «ekonomski» ukine svaku političku ili ideološku kontrolu proizvodnog procesa. Čak i Svetozar Tempo (jedan od partizanskih vođa, blizak Titovom krugu, tadašnji rukovodilac sindikata) u tržišnoj reformi vidi mogućnost da radnici dobiju više prava i da, uz tehnokrate, grade socijalizam „odozdo“. No, u svojoj ekstremnoj formi, ova tržišna inicijativa je predstavljala proto-kapitalističku tendenciju, koja je nakon političke (imamo profesionalne političare-birokrate) sprovela i ekonomsku eksproprijaciju. Legalno, radnik je dobio više prava i mogućnost da odlučuje u radničkom savjetu, ali u realnosti sve odluke su donosili direktori i inženjeri. U tom smislu prava moć stoji u ad hoc koalicijama, koje se sastoje iz lokalnih političkih funkcionera, predstavnika komercijalnih banaka i tehnokrata. Čak bi i foucaultovska analiza mogla nešto doprineti. Ali, važnije je da su ove tržišne reforme otvorile novu artikulaciju vladajuće klase i dovele do klasnog kompromisa između birokracije i tehnokracije, iz kojeg su radnici bili isključeni. Štaviše, došlo je do klasne diferencijacije, do povećanja razlike u razvoju između regija, do rasta nezaposlenosti. U tom smislu, trebalo bi naglasiti društvenu važnost banaka i kraj Fonda za Investicije, koji je izgubio većinu svojih nekadašnjih finansijskih kapaciteta za redistribuciju društvenog bogatstva… No, radnik i radnička klasa nisu naprosto dignuti u vazduh, nego su dobili nove obrise u mnogim ilegalnim štrajkovima koji su se odigrali tokom 60-ih godina[4].
Tek će tokom 70-ih godina, kako je dobro pokazao Rastko Močnik, Kardeljeva invencija OOUR-a u novom zakonodavstvu (zakon o združenom radu) apsorbovati neke mahinacije tehnokratije i pokušati da izradi vlastiti primer samoupravne politike, posljednji pokušaj perfektnog vođenja i surađivanja različitih instanci.

AM: U pomenutom tekstu o post-fordizmu u Jugoslaviji, pojavu OOUR-a i radničkog samoupravljanja povezuješ sa začecima post-fordizma – tehnologizacije znanja, autoformiranje subjekta kao ljudskog kapitala, restrukturiranje komunikacije, prebacivanje odluke na radnika, itd.: samoupravljač kao prototip menadžera, neka vrsta radnika-menadžera. Ova pojava – samoupravljanje u Jugoslaviji kao vid post-fordizma – predstavlja ključnu tačku koja čini Jugoslaviju značajnom za kritiku jedne druge pojave, a to je neoliberalizacija znanja u post-jugoslovenskom okruženju. U čemu vidiš njihovu vezu?

GK: Kao prvo, moram naglasiti ključne analitičke razlike koje se katkad vrlo brzo zaboravljaju kada je reč o post-fordizmu. Svakako nije egzaktno reći da je post-fordizam već identičan sa neoliberalizmom, niti da je fordistički tip organizacije produkcije ili fordistička akumulacija već sama po sebi vodila ka državi blagostanja. To bih značilo ignorirati politički dio radničkih sukoba, internacionalnu konjunkturu svetskog socijalizma i činjenicu da je socijalistička revolucija bila na agendi veći dio 20. vjeka. Zanimljiv primer nove kapitalističke i socijalističke sinteze se može primetiti poslednjih decenija u Kini, gde mešavina kapitalističke ekspanzije (masivne investicije u spekulaciju i izgradnju nekretnina), industrijske organizacije fordističkog tipa i brutalne eksploatacije, idu ruku pod ruku sa autoritarnim političkim aparatom, koji je još odavno presekao sve svoje veze sa nekadašnjim revolucionarnim procesom (komunističkim sekvencama). No, u vidu jugoslovenske tranzicije ka post-foridzmu imamo svakako i analize koje ukazuju na identifikaciju «ljevog» izvora neoliberalizma – mislim na Johannu Bockman koja je u nedavnoj knjizi opširno obrazložila neke sličnosti između desnog čileanskog eksperimenta i ljevog jugoslovenskog razvoja. Iako mislim da se neki slični momenti mogu pronaći, istorijske i empirijske istrage ne mogu potvrditi ove teze. U Jugoslaviji je postojao državni sistem koji se sastojao iz raznih nivoa i koji je predstavljao zapravo mešavinu korporativnih, demokratskih i autoritarnih političkih formi, u kojem su se različiti modeli razvoja određivali između dve velike frakcije vladajuće klase: birokratija i tehnokratija. Tamo gde je politička birokratija zadugo prihvatala model industrijalizacije, tu je više pragmatički orijentisan tehnokratizam (menadžment) zagovarao uvođenje stručnog znanja i uvođenje veoma različitog post-industrijskog i liberalnog razvoja Jugoslavije. Industrijski i post-industrijski model su nastali već u socijalističkim vremenima, a ne kao što neki danas tvrde, tokom 1990-ih pa nadalje.
Dakle, ovde imamo neki balans između tržišta i države, između socijalističke države blagostanja i njezine spore liberalizacije, postepenim smanjivanjem socio-ekonomskih prava. Još jednom, ilegalni pa i legalni štrajkovi su direktan nagoveštaj kraja revolucionarnih ideja i politike, koja se počela dešavati u 60-im godinama.
Nakon razdoblja radnika i udarnika, najbitniji ideal u ideološkom smislu postaje nešto više od samoupravnog radnika: kategorija čovjeka u filozofiji praxis-a i samoupravni menadžer-tehnokrata koji će se baviti pukim ekonomskim procesima bez ikakve veze sa društvenim promjenama ili planom. U nekoj meri možemo reći da se „usmerena edukacija“, koja je predstavljala novu vrstu politike u 70-im, može posmatrati kao bolonjska reforma avant la lettre. Namera ovoga je bila da se edukacija više integriše u sferu produkcije, i da škole podučavaju one vrste znanja koja su upotrebljiva i bitna za kasniju integraciju u tržište radne snage. To je bio jedan od načina da se organizira politika protiv sve veće nezaposlenosti. Međutim, ona se pokazala kao ne baš uspješna. Ok, bolonjska reforma vrlo slično uvodi znanje kao direktno tržišnu robu sa vrlo birokratskim direktivama odozgo, sa razine Evropskih Institucija i kvazi-tržišta, demokratizacije, u kojem samo najprivlačniji,  najprofitabilniji, najpragmatičniji i najprimenjiviji programi ostaju unutar edukacijskog sistema… ostali se jednostavno izbacuju (vidi analizu Primoža Krašoveca). Iz toga su već proistekli katastrofalni učinci, anti-intelektualizacija, vrlo anti-teorijska direkcija za profesore i studente, i sve više aplikativnih metodologijskih, a i interaktivnih pristupa pedagoškom procesu. Tako da svakako postoji već za vreme socijalističke Jugoslavije jaki liberalni, u 80-ima i neoliberalni diskurs, ali još uvijek u uvjetima socijalističke države blagostanja. A sada živimo u uvjetima propale kapitalističke države blagostanja i sa vrlo nezgodnim izgledom za riješavanje krize na neoliberalni način. Tu postoji jedna ogromna istorijska razlika, koja se takođe tiče raznih nada i programa za budućnost koju nam prodaju pred očima…

AM: Ovaj broj našeg časopisa je posvećen studentskoj borbi i njenom emancipatornom karakteru. Jedna od formi sa kojom se ta borba prepliće često jeste urbani aktivizam: studentske blokade i plenumi uvek zahtevaju „javne“ prostore, ili čak prostore čine „javnim“, transparentnim. Prema Harviju učinak urbanog aktivizma je upravo u tome da se tada arhitekturalne forme grada zaista stavljaju „u pogon“, da tada grad živi. Naravno, ispod svega ovoga se provlači jedno od ključnih pitanja – pitanje odnosa arhitekture moći i moći arhitekture, odnosno: revolucionarnosti arhitekture. Upravo ovo spada u polje tvojih analiza: u čemu vidiš revolucionarnost, da li je, i kako je uopšte moguća, takoreći, revolucionarnost prostora?

GK: Studentska borba je svakako vrlo važna i danas i za budućnost, mada je sam ne bih ni na kakav način stavljao na pijedestal kao najvažniju, što je započelo u maju 68-e. Nastanak studenskog pokreta znači početak nečega što prevazilazi uske politike produkcije, i u tome vidim njegov vrlo važan doprinos. Puno političkog rada intervenira u polje same reprodukcije, koje je izvan direktne ekonomske klasne borbe. No, svakako, heterogene teze studentskih pokreta bile su čitane na više načina – zavisi o čemu zapravo pričamo – ali u biti, mogli bismo reći da su se one na neki način čak i poticale idealizaciju studentskih pokreta kao nečega najnovijeg, naj-idealnijeg, što nosi promijenu samo po sebi. A kad je ovaj studentski pokret ograničen samo na Univerzitet, i kada nastavlja biti izoliran od društvenih promijena i drugih političkih aktera, onda je osuđen na svoju sezonsku prirodu, čak može i doprineti vrlo uskom korporativnom interesu u društvu. Suprotno tome, onda kada iz njega izrastu nove političke forme, na primer u Čileu ili Velikoj Britaniji zadnjih godina, ili u bližnjem kontekstu kao plenumi blokada univerziteta u Hrvatskoj, onda možemo pričati o jednom radikalnijem političkom procesu koji doprinosi borbama za commons, za otpor prema neoliberalizaciji ne samo znanja, nego i drugih društvenih dobara, aktivnosti i polja koja su bila privatizirana u tranziciji.
Oko pitanja prostora: tek politizacija ovih prostora čini prostor javnim. Ono što je danas postalo prava manufaktura javnog prostora na Zapadu, i što je većinom integrisano u razne vrste privatno-javnih partnerstava, zapravo je povezano sa jako uskom koncepcijom menadžmenta prostora gdje imamo već isplaniran čitav performativ i kontrolu kako i kuda će se ljudi kretati. Svakako, arhitekti, zajedno sa urbanom, zvaničnom i profesionalnom politikom, mogu uticati na samu formu prostora, da su radikalniji, i na to da ovaj javni prostor bude otvoren na taj način da se ljudi mogu lakše sretati ili diskutirati tamo; ali na kraju krajeva sve ove radikalne ideje zavise od socijalne upotrebe, od toga kakve su socijalne prakse agenata koji se kreću po tim prostorima. Bojim se da tu arhitektura kao takva ne može sama po sebi stvoriti revolucionarnost, makar je ona po samoj formi vrlo revolucionarna. To ne znači da bismo trebali odustati od modernizma u vreme kad su ga već nekoliko puta pokopali i kada su njegovi ključni agenti, npr. Oscar Nieyemer, fizički umrli, nego je pitanje kako nastaviti urbanu i arhitekturalnu politiku koja se može odupreti logici kapitala; i tu, naravno, i gradska vlast i država imaju još uvek važne socijalne funkcije. Eksperimenti Le Courbusiera ili Oscara Nieyemera ne bi bili mogući bes podrške neke socijalne, katkad otvoreno socijalističke politike. U tom smislu slažem se sa Harveyem: trebalo bi započeti analizu kapitala kroz kritičku geografiju grada, na koji način se veliki urbani slojevi lišavaju svog socijalnog smeštaja, infrastrukture – na koji se način izbacuju – i onda smisliti nove načine organiziranja protiv kapitalističke logike. Na malo više estetskoj razini, mogli bismo to reći Rancierovom koncepcijom promene režima vidljivosti, to jest, da se sa svakom promenom u politici dešava i promena u našem registru vidljivog, dakle da bi trebalo da se uradi nešto vidljivo, što se pre ili još uvek ne smatra političkim ili javnim. Katkad se to vrlo spektakularno prikazuje baš u gradovima, kada dođe do pobuna i okupacija. O tome kako je moć upisana u arhitekturu pisao je Harvey na primeru pariske komune i onda Hausmannove restrukturacije Pariza u funkciji lakše intervencije milicije i armije, što bih ja označio kao arhitekturu reakcije.
U smislu revolucionarne arhitekture danas u post-jugo kontekstu svakako naglašavam nova tumačenja spomenika revolucije, partizanskih spomenika, koji su bili sveprisutni kao jedan specifični primer socijalističkog modernizma, i o kojem se danas svugdje loše piše (ili se ruše). Na drugoj strani treba paziti da ova istraživanja ne dovedu samo do neke puke akademske fascinacije, do ruinologije, arhitekture ruševina. U tom smislu jako je bitno organiziranje novih društvenih praksi, i umjetničkih i kulturnih projekata, koje aktivno rade na «re-enactment» of memory, na oživljavanju sjećanja, kako participirati i graditi oko starih i novih revolucionarnih arhitekturnih prostora. U tom pravcu mogli smo vidjeti intervencije kolektiva WHW iz Zagreba. Ali danas, u vreme krize i problematične spekulacije oko nekretnina možda bitnije od spomenika je kako ponovo promisliti iskustva velikih prošlih socijalnih i stambenih projekata: Novi Zagreb, Novi Beograd, šta i kako je nešto funkcioniralo ili ne, koliko se gradilo za ljude, kakva je bila infrastruktura. No, o tome je nekoliko teoretičara pisalo u knjizi Maroje Mrduljasa i Kuljica Unfinished Modernisation –  i svakako je vreme da se promišljaju takvi projekti danas.

AM:Trenutno se širom Slovenije upravo odvijaju nizovi anti-režimskih demonstracija. Kakav značaj one imaju za političku situaciju levice u Sloveniji i regionu? Da li se u ovome nazire mogućnost prevazilaženja fragmentarnosti levice, pogotovo uzevši u obzir ovo o čemu smo pričali – klasnu borbu u post-jugoslovenskom nasleđu?

GK: Samo nekoliko riječi o kontekstu ovih masovnih demonstracija u Sloveniji, u kojoj su oni u izvesnom smislu potpuni novum: organizirane su odozdo i vrlo su radikalne. Svakako, kad ih smjestimo u kontekst nisu potpuno iznenađujuće: kriza i politike štednje su iskristalizirale niz protivrečnosti, od onih unutrašnjih, vidljivijih, koje se tiču korupcije, odumiranja pravne države, do onih više sistemskih, koje govore o brutalnom restrukturiranju kapitalističke privrede, što preko politika štednje proizvodi učinke na ukupan ustroj društva: rast nezaposlenosti, smanjena likvidnost preduzeća i njihovo propadanje, opadanje životnog standarda, ukidanje socijalnih pomoći i sveopći napad na ono što je preostalo od socijalne države. Korupcija i nesposobnost političkih funkcionera, te smanjenje demokratičnosti u slovenskom političkom prostoru, samo je pozadinska i radikalnija strana neoliberalnog rešavanja krize. Sluganska politika žurila je ispunjavati politike štednje i prije no što su na scenu stupili međunarodni krvnici MMF, ECB i EU. Ali dogodio se narod[5] koji je izveo preventivni udar. Ljudi su prepoznali najdirektniji antagonizam, gdje oni koji bi trebali zastupati narod ne samo da kradu, već se nalaze i u sudskim procesima, a ne preuzimaju odgovornost. Nije ljude udarila po džepu samo kazna plaćanja krize, već i osjećaj društvene krivnje i gubitka nečega najvlastitijeg: dostojanstva. Onda kada se budućnost već sahranila i kada zakažu svi redovni politički instituti, moguć je samo jedan izbor: narodni ustanak, koji će nas u budućnosti možda dovesti do pronalaženja novih političkih oblika.
Val narodnih protesta, društvenih nemira je na neki način bitno radikalizovao sindikalno organiziranu borbu i načeo je nove teme koje nude snažniju intervenciju u dosadašnju borbu. Ono što u prošlosti nije uspjelo ni alternativnijim i lijevo-organiziranim grupama, niti sindikatima, danas uspjeva ulici. Ili, bolje rečeno, na ulicama se napokon počeo rađati narod. Ako je koncept naroda još nedavno bio samo ukras u deklaracijama i u slovenskom Ustavu, ili samo jeftini populizam na usnama vladara, danas se rađa i prakticira koncepcija naroda „odozdo prema gore“. Narod (u smislu politički narod, pûk, u slovenskom ljudstvo za razliku od naroda, op.p.) nije samo skup atomiziranih individua,  niti je samo neka etnička zajednica, koju zajedno drži nacionalni jezik. Narod drži zajedno politički projekt, pronalaženje zajedničkog političkog jezika, koji u ovom trenutku krasi još neizrađeni, ali širok spektar političkih misli i zahtijeva. Ovi potonji se pojavljuju kroz politička iskustva, koja nisu vezana samo na ulične pohode. Nakon dugog vremena zastrašivanja i nepovezanosti, danas se u nizu medija, od tiskanih do društvenih mreža, od blogova do komentatora, primjećuje pravi kritički stampedo. Cvjeta reflektirana i manje reflektirana misao, koja ne dolazi samo od eksperata i savjetnika, već i od mnogih sudionika ili simpatizera protesta. Istina je i to da smo svjedoci heterogenosti pozicija unutar ustaničkog pokreta: od kritike korumpiranosti predstavnika vlasti, pokopa pravne države i otkazivanja socijalne države, pa do naglašavanja jedinstva svih Slovenaca i Slovenki. Svi ti cvjetovi sažimaju se za sada u centralnom aksiomu – „Gotov si, gotovi su“ – koji je izraz narodnog nepovjerenja i poziv cijeloj političkoj klasi da odstupi. Na taj način narod otuđuje pravu politiku kako od vlastitog fatalizma, tako i od političkih funkcionera, koji su do sada vladali u ime naroda. Taj politički proces mogli bismo s Rousseauom nazvati formiranjem opće volje, poetski rečeno radi se o povijesnom trenutku kada iz ljudi nastaje narod.
Međutim, kada govorimo o novumu pored vladinih tehnika kriminalizacije, odugovlačenja, profitiranja od strane opozicije, i pogotovo kada ozbiljno shvatimo aksiom „Gotovi su“, trebalo bi se zapitati šta je sledeće: „Kamo idemo?“ i „Što da se radi?“. Na toj točki možemo, pored vlastitog razvijanja političkih oblika, nešto i naučiti, kako iz prošlih socijalističkih iskustava, tako i iz sadašnjih eksperimenata (Južna Amerika, Island), koji ukazuju na alternativu. To da je drugačiji svijet nemoguć, samo je jedno od lica službene politike, pa je naivno očekivati da se kriza razriješi bez sistemskih riješenja. Istina je da je pravi politički rad naporan i dugotrajan i mogli bismo reći kako će on tek stvarno početi ostavkama sadašnjih predstavnika. Jedino sám pokret može dati pravi odgovor. Pokret koji će invenirati i nove prostore i forme politike, a ne samo hodati po ulicama, iako ne bi nikada trebalo ni da stane, naravno. Možda jedan od istinskih obrisa nove politike možemo tražiti u najavi 21.12., kada će se narodni ustanak udružiti sa općim štrajkom javnih službenika (SVIZ). To bi mogao biti najveći i najradikalniji protest, koji će graditi solidarnost novog naroda. To će se možda i pretvoriti u egzistirajuću ljevicu ili čak otvoriti prostor za neku novu lijevu silu. Ja se nadam da će ova lijeva sila organizirati solidarnost i otpor, gdje bi periferija trebala početi da radi na alternativnoj agendi, protiv finansijskog kapitala i eurokratije na evropskoj razini koja se za sada još uvek suočava sa krizom kroz sočiva neoliberalizma, i koja želi da lansira novi ciklus kapitalističke akumulacije.


[1]U tom smislu nedavno je u Aktivu objavljen tekst kolektiva autora: http://www.novossti.com/2012/10/7-1-teza-o-mracnom-raspadu-jugoslavije/

 

 

[2] Vidi: Kirn, G., „Sjećanje na partizane ili misao o partizanstvu?“, Aktiv, 547/2010, dostupno na: http://www.novossti.com/2010/06/sjecanje-na-partizane-ili-misao-o-partizanstvu/ (prim: A.M.)

 

 

[3]Vidi: Kirn, G., „Jugoslavija: od partizanske politike do postfordističke tendencije“, Up&Underground,17-18/2010, http://www.up-underground.com/wp-content/uploads/2011/04/1718_gal_kirn.pdf (prim. A.M.)

 

 

[4] O tome sam više pisao u svom doktoratu, Conceptualisation of Politics and Reproduction in the Work of Louis Althusser: Case of Socialist Yugoslavia: http://www.ung.si/~library/doktorati/interkulturni/21Kirn.pdf

 

 

 

[5]Na slovenskom jeziku narod ima kulturalističku konotaciju. Ovde pričamo o ljudstvu koje je politička kategorija.

 

 

 

Share
Translate »