19 jul

Mislav Žitko_Novac i kredit u marksističkoj teoriji

Globalna ekonomska kriza otvorila je prostor različitim heterodoksnim ekonomskim teorijama koje su se u prethodnom razdoblju zadržavale na marginama akademskog i intelektualnog polja. Izražena nesposobnost dominantne neoklasične ekonomike da objasni ključne momente kapitalističke dinamike ili predvidi učinke pojedinih procesa i politika postala je predmet kritike čak i kod „umjerenih“ komentatora i analitičara. Marksistička teorija dobila je u tom smislu novu priliku da, u produktivnom dijalogu s drugim heterodoksnim usmjerenjima, predstavi okvir koji će na jasniji i točniji način zahvatiti međuigru različitih tržišta, ali i pripadajuće društvene odnose, te tako omogućiti izgradnju modela i formulaciju ekonomskoih i drugih politika u funkciji istovremene zaštite najranjivih društvenih skupina i ostvarivanja političke emancipacije eksploatiranih društvenih klasa.

Međutim, prije formulacije političke alternative potrebno je pažljivo odrediti središnje teorijske koncepte i suočiti se sa nedoumicama koje su tokom proteklih desetljeća morile heterodoksnu teorijsku proizvodnju. U onome što slijedi razmotriti ćemo nekoliko žarišnih točaka marksističke teorije novca i kredita. S obzirom na središnje mjesto koje novac ima u marksističkoj analizi nije pretjerano reći da primjerena analiza fenomena novca predstavlja uvjet razumijevanja društvenih odnosa u suvremenim kapitalističkim društvima. Središnja uloga novca u marksističkoj teoriji može se iskazati već na razini imenovanja, odnosno klasifikacije. U opreci spram neoklasične ekonomske teorije koja pripada tradiciji „realne analize“, marksistička je teorija dio „monetarne analize“, što će reći da je Marx gradio monetarnu teoriju proizvodnje, to jest da je kapitalistički način proizvodnje iz marksističkog očišta pojavljuje kao oblik proizvodnje kojemu je monetarna dimenzija fundamentalna. Riječ je o ključnom obilježju marksističke teorije pomoću kojega je moguće povući crtu razgraničenja prema neoklasičnoj teoriji s jedne, ali i Ricardovoj radnoj teoriji vrijednosti, s druge strane. Jednako tako, činjenica da novac ulazi u marksističku analizu  na primarnoj razini predstavlja osnovu za odbacivanje takozvanog modela baze i nadgradnje. Taj je model dugo vremena u akademskim raspravama služio kao „argument“ za odbacivanje marksističke teorije zbog navodnog ekonomskog determinizma. No, samo čitanje prvih glava Kapitala u kojima Marx uvodi novac razmatrajući njegove funkcije unutar analize jednostavnog proizvodnog procesa pokazuje mjeru do koje je model baze i nadgradnje posve neusklađen s Marxovom radnom teorijom vrijednosti. Doista, novac se  pojavljuje kao forma vrijednosti sa svim „ideološkim“ obilježjima koja se obično klasificiraju kao elementi nadgradnje u spomenutom modelu. Drugim riječima, analiza vrijednosti robe koja se u uvodnim raspravama u Kapitalu završava uspostavljanjem novca kao forme vrijednosti posve je isprepletena s analizom tajne fetišizma robe, stoga je u Marxovoj analizi nemoguće razlučiti gdje ekonomski odnosi završavaju, a gdje ideološki učinici počinju. Štoviše, u Marxovoj analizi takav je postupak teorijski kontraproduktivan u mjeri u kojoj onemogućuje istovremeno sagledavanje novca i vrijednosti, ideologije i ekonomije, fetišizma i razmjene u sustavu kapitalističke robne proizvodnje. Prema tome, opreka baze i nadgradnje nije marksističkoj analizi oslonjenoj na kategorije i argumentaciju postavljenu u Kapitalu ništa manje strana od opreke realne i financijske domene. Umjesto grube podjele na proizvodnju i financijske poslove marksistička teorija nudi analizu prozivodnje, novca i kreditnog sustava s naglaskom na njihovim međusobnim uslovljenostima i proturječjima.

U opreci spram robinzonijada kakve se mogu naći kod klasičnih političkih ekonomista ili postulata o racionalnom pojedincu (koji računajući oportunitetne troškove, makisimizira korisnost) ulazna točka Marxove analize je roba, osnovni oblik kapitalističkog načina proizvodnje. Jednom kada se pokaže razlikovanje robe kao korisne stvari (upotrebna vrijednost) i vrijednosti, mora se napraviti idući korak prema analizi novca kao forme vrijednosti. Marx u analizi prostog oblika vrijednosti napominje da je „analiza dokazala da oblik ili izraz vrijednosti robe potiče iz prirodne robne vrijednosti, a ne obratno da vrijednost i veličina vrijednosti potiču iz načina njenog izražavanja kao prometne vrijednosti“ (Marx, 1971: 59). Prema tome, analiza kapitalističkog načina proizvodnje ne može početi od analize novčanog fenomena, to jest općeg ekvivalenta jer je prethodno potrebno objasniti na temelju čega se neka roba pojavljuje kao opći ekvivalent ili, što je isto, o kakvoj je jednakosti između različitih roba riječ. „Razvitak ekvivalentskog oblika“ napominje Marx „samo je izraz i rezultat razvitka relativnog oblika vrijednosti“ (ibid., 64), što znači da moraju postojati društveni uvjeti koji omogućuju da ostvari sumjerljivost konkretnih privatnih radova i da se u sljedećem koraku različiti privatno poduzeti radovi iskažu kao svoja suprotnost – apstraktni rad. U ponešto pojednostavljenoj formulaciji možemo reći da se elementarni odnos x robe A = y robe B pojavljuje na temelju ljudskog rada koji dopušta da se stavi znak jednakosti između tako različitih stvari kao su, primjerice, dvadeset aršina plata i jedan kaput, ali da tek sam istupanjem pojedine robe u funkciji univerzalnog ekvivalenta, dakle tek s izražavanjem vrijednosti u istoj robi – novcu biva ovaj elementarni odnos dovršen i društveno ovjeren. Ili, kako sažima Michael Heinrich, „analiza robe otkrila je nužnost forme univerzalnog ekvivalenta. Da bi se odnosili prema stvarima kao prema robama, odnosno, da bi međusobno povezali stvari kao vrijednosti, vlasnici roba moraju pronaći vezu između vlastitih roba i univerzalnog  ekvivalenta. Njihov „društveni čin“ mora pretvoriti robu u univerzalni ekvivalent i, posljedično, u stvarni „novac“.„ (Heinrich, 2012: 63). U okviru Marxove analize zlato je ona roba koja se uzima kao novčana roba, to jest koja funkcionira nasuprot svim ostalim robama kao novac. Iz Marxove rasprave je jasno da razlog tomu leži u konvenciji i fizičkim svojstvima zlata koja ga čine podobni da preuzme funkciju novca.

Prije nego što se detaljnije osvrnemo na status robnog novca potrebno je naglasiti zajedno s Rosdolskim kako je „fenomen robnog fetišizma usko povezan s tvorbom novca“ (Rosdolsky, 1975:138). Ovo proizlazi iz činjenice što se robni oblik ne može svesti na upotrebnu vrijednost, već, suprotno, privatni radovi bivaju društveno ovjereni i priznati na tržištu gdje se roba razmjenjuje za novac. Novac dopušta određenim količinama privatnih radova da stupe na društvenu pozornicu, pri čemu je naglasak na sintagmi „forma vrijednosti“ budući da u marksističkoj analizi novac nije pomoćno sredstvo kojim ima ukloniti nezgrapnosti robno-robne razmjene, već je prisustvo novca kao forme vrijednosti nužno ukoliko se različite robe imaju dovesti u međusobni odnos. Epistemološki poučak Marxove analize fetišističkog karaktera robe svodi se na sljedeće: „Prema tome, ne dovode ljudi proizvode svoga rada u uzajamni odnos kao vrijednosti zato što u tim stvarima gledaju puke materijalne omotače jednorodnog rada. Naprotiv. Time što u procesu razmjene izjednačuju svoje raznovrsne proizvode jedan s drugim kao vrijednosti, izjednačuju oni i svoje različite radove jedne s drugima kao ljudski rad. Oni to ne znaju, ali to čine“ (Marx, 1971:69). I tako se proizvodnja roba praćena uspostavljanjem osobite forme vrijednosti pojavljuje u isprepletenosti s fetišističkim pogrešnim prepoznavanjem i ideološkim izmještanjem. Ljudi u činu razmjene ne vide uvjete proizvodnje o kojima konstitucija vrijednosti robe ovisi, a novčani oblik zaklanja „materijalnim velom društveni karakter privatnih radova a time i društvene odnose privatnih radnika“ (ibid., 70). U tom pogledu novac istovremeno ovjerava društveni rad privatnih radnika, dajući mu potvrdu društvene prihvaćenosti ako je roba prodana na tržištu, i onemogućuju pojednicima uključenim u razmjenu da sagledaju društvene odnose na osnovu kojih se razmjena odvija. Prije nego što stignemo do druge glave Kapitala koja govori o procesu razmjene model baze i nadgradnje pada u vodu pred složenim objašnjenjem na prvi pogled „razumljive i trivijalne“ stvari kao što je roba.   

U pogledu statusa robnog novca treba reći kako je riječ o kontroverznoj temi unutar marksističkih krugova o kojoj se još uvijek vode rasprave. Ipak, usprkos tome, nekoliko stvari možemo izvan svake sumnje istaknuti. Marx sasvim sigurno nije bio metalist, odnosno eksplicitno je odbacio objašnjenje važnosti robnog novca koje se temelji na intrinzičnoj vrijednosti plemenitih kovina. O tome Marx piše: „Da je pak novac od prirode zlato i srebro, iako zlato i srebro nisu od prirode novac, pokazuje popdudarnost njihovih prirodnih svojstava s njihovim funkcijama“ (ibid., 79). Prema tome zlato i srebro istupaju kao forma vrijednosti zbog njihovih prirodnih svojstava – izdržljivosti, obradivosti materijala, relativne dostupnosti itd. – a ne zbog toga što im je priroda dala ulogu novca.

U svakom slučaju, za marksističku teoriju ostaje otvoreno pitanje kako pristupiti suvremenim monetarnim sustavima koji su od 1971.godine, nakon kraja monetarnog režima dogovorenog u Bretton Woodsu, izgubili zlato u funkciji monetarnog sidra. Drugačije rečeno, ako marksistička analiza računa da će forma vrijednosti biti određena vrsta robnog novca, može li ona sačuvati znanstvenu relevantnost u razoblju u kojem dominiraju fiducijarni (državni) novac i kreditni novac? Marksistička se istraživačka praksa ovdje očigledno dijeli u dvije grupacije, ali je važno spomenuti da i oni autori koji nisu spremni do kraja napustiti pretpostavku o značajnosti robnog novca iznose svoje argumente s određenim ogradama. Tako Foley, primjerice, naglašava da je Marxova logička derivacija robnog univerzalnog ekvivalenta smislena i uvjerljiva, ali nastupa u neposrednom proturječju prema činjenici da ni zlato, ni nafta, ni bilo koja druga roba ne služe kao društveno prihvaćeni ekvivalent u suvremenim kapitalističkim društvima. (Foley, 2005:47). Međutim, Foley zatim dodaje kako Marxova metoda nema aksiomatski karakter, te da je u tom pogledu argument o potrebi robnog novca historijske, a ne logičke naravi. Sličnu poziciju nalazimo u kod Lapavitsasa koji usprkos argumentima u prilog potrebe da se robni novac ne isključi iz marksističke analize, navodi da je cijelo pitanje „od mnogo manjeg značaja nego što se to čini na prvi pogled budući da je izvedeno iz nerazlikovanja ekonomskog sadržaja univerzalnog ekvivalenta s jedne, i različitih oblika koje on uzima u toku robnog prometa. Da je osobiti sadržaj univerzalnog ekvivalenta teorijski ispravno određen, robni novac (fiducijarni novac, banknote, bankovni depoziti, itd.) bili bi sagledani u pravom svijetlu. Tada bi postalo jasno da je postojanje određene robe koja funkcionira kao novac drugorazredno pitanje, odnosno pitanje određene forme koju univerzalni ekvivalent uzima.“ (Lapavitsas, 2005:102). Prema tome, prvorazredno ekonomsko pitanje odnosi se na određivanje ekonomskog sadržaja – status robnog novca, ali i drugih novčanih oblika može biti određen tek nakon određenja ekonomskog sadržaja. Sličnu formulaciju možemo naći kod autora koji nude argumente o irelevatnosti robnog novca za marksističku analizu. Williams, primjerice, navodi da ključna poveznica novca i robe ne leži u bilo kakvoj sistemskoj nužnosti da se novac utjelovi u robi, već se sistemska nužnost očituje u potrebi da se robe reproduciraju kao vrijednosti pri čemu forma vrijednosti ima odlučujuću ulogu poveznice proizvodne i prometne domene (Williams, 2000:440). Iz slične pozicije nastupa i Heinrich kada tvrdi da „Marx nije mogao zamisliti da bi kapitalistički novčani sistem mogao postojati bez robnog novca, ali postojanje takve posebne robe  ni na koji način ne predstavlja nužnu posljedicu njegove analize robe i novca“ (Heinrich, 2012:70). Naime, točno je samo to da se robe moraju dovesti u stanje međusobne sumjerljivosti, a to vlasnici roba čine putem univerzalnog ekvivalenta. Robni je novac tako uveden kao historijski prihvatljiva pretpostavka, a ne kao teorijski uvjet.

Ono što je bitno za povezivanje novca i kredita u kontekstu ove rasprave je Heinrichova napomena da se robni novac ima središnju važnost samo u jednom periodu historijskog razvoja kapitalizma, što znači da se kroz analizu kreditnog sustava povratno pokazuje kako vršenje različitih novčanih funkcija (mjera vrijednosti, sredstvo prometa, sredstvo plaćanja, sredstvo rezreve, svjetski novac) nije nipošto rezervirano samo za robni novac jer novčanice bez vrijednosti i kreditni novac jednako tako omogućuju nastavak kapitalističke reprodukcije. Kredit i kreditni sustav pokazuju se tako u svojoj dvostrukoj naravi. Nema sumnje da svaka nova faza kapitalistička akumulacije neprestano teži da nadmaši prethodno postavljene granice akumulacije. Ako možemo prihvatiti ono što Marx navodi u prvom tomu Kapitala – „Promet razvaljuje vremenske, mjesne i individualne granice razmjene prozivoda baš time što onu neposrednu identičnost koja u trampi postoji između davanja u razmjenu proizvoda vlastitog rada i primanja u razmjenu tuđeg proizvoda rada cijepa na suprotnost prodaje i kupovine“ (Marx, 1971:95) – onda se kreditni sistem pojavljuje s konsolidacijom kapitalizma u funkciji akceleratora procesa akumulacije. Treba napomenuti da u onoj mjeri u kojoj kredit postaje funkcionalno bitan za samu kapitalističku akumulaciju on prestaje biti jednostavan instrument u domeni robnog prometa. Za kapitalista, odnosno poslodavca kredit je osnovica novčanog kapitala kojega on predujmljuje i na taj način mobilizira u svrhu pokretanja proizvodnje. Ustvari, sa razvitkom financijskog sustava cijeli niz financijski instrumenata stoji na raspolaganju kapitalističkom poduzeću. Iako važnost kreditnog sustava za razvoj kapitalistički proizvodnih snaga nije sporan, on ipak treba biti sagledan s obzirom na moguću proturječnost robne proizvodnje i kreditnog sustava. Marx to objašnjava na sljedeći način: „Ako se kreditni sistem ispoljava kao glavna poluga prekomjerne proizvodnje i pretjerane špekulacije u trgovini, biva to samo zbog toga što se proces reprodukcije, koji je po svojoj prirodi elastičan, ovdje forsira do krajnje granice, i to forsira zato što veliki dio društvenog kapitala primjenjuju njegovi nevlasnici, koji zbog toga prilaze poslu sasvim drugačije negli vlasnik koji bojažljivo vodi računa o granicama svog privatnog kapitala. Ovim samo izlazi na vidjelo to da oplođivanje vrijednosti kapitala, koje je zasnovano na proturječnom karakteru kapitalističke proizvodnje, dozvoljava stvaran, slobodan razvoj samo do izvjesne točke, dakle sačinjava imanentni okvo i granicu proizvodnje, koju kreditni sistem neprekidno probija“ (Marx, 1971:1251) Iz proturječnosti kapitalističke privrede nastaje tokom određenog razdoblja njezina fragilnost koja se u posljednoj instanci očituje u financijskoj ili ekonomskoj krizi.

Međutim, razvoj kreditnog sustava, osim što pomiče granice akumulacije čineći privredu složenijom i izloženijom mogućim krizama, važan je i u pogledu same teorije novca. Kreditni je sustav povezan s razvojem bankarstva, pri čemu banke imaju funkciju posredovanja novčanog kapitala prema proizvodnim poduzećima, ali istovremeno stvaraju u svojoj temeljnoj aktivnosti kreditni novac. Iako je proces ponude novca teorijska tema koja zauzima prominentno mjesto u post-kejnzijanskim analizama, marksistički autori također naglašavaju važnost kreditnog novca: „Kreditni novac rezultat je svakog depozita u banci: ako depozitiramo 100 eura u gotovini na našem rčunu u banci, tada banka ima 100 eura u svojim rezervama (i može ih posuditi odobravajući zajam); istovremeno naša je bilanca, na koju možemo utjecati korištenjem čekova ili bankovnih transfera, uvećana za 100 eura. Dakle, uz 100 eura koji su premješteni iz moga džepa u rezerve banke, kreditni novac u vrijednosti od 100 eura se upisao na moj bankovni račun.“ (Heinrich, 2012:160). Postkejnzijanska analiza bitna je za marksističku teoriju novca utoliko što s njome dijeli kritičnost prema neoklasičnom stavu o neutralnosti novca i neoklasičnom modelu ponude novca koji računa na rad novčanog multiplikatora. Prema postkejnzijanskoj analizi kapitalistička poduzeća potražuju novčani kapital od banaka u svrhu kupovine sredstava za porizvodnju i drugih faktora potrebnih za nesmetano odvijanje akumulacijskog procesa. Odgovarajući na potražnju poduzeća, odnosno odobravajući zajmove banke stvaraju kreditni novac ex nihilo. Ponuda kredita stvara tokove dohotka koji se kreću od kreditnog plasmana preko profita, odnosno dobit poduzeća (profit of enterprise), do nadnice, kamata i drugih troškova proizvodnje. Na isti način pozajmljivanje kućanstvima stvara depozite što posljedično povećava novčanu masu. Središnja banka u svuremenim kapitalističkim privredama igra važnu ulogu, budući da ona emitira primarni novac i u konačnici osigurava stabilnost financijskog sustava omogućujući obnavljanje rezervi poslovnih banaka. Naime, budući da je proces ponude novca postavlje endogeno, banke ne mogu smanjiti obujam kredita osim kroz podizanje kamatnih stopa ili nametanjem regulatornih ograničenja. Drugačije rečeno, endogenost ponude novca podrazumijeva da su poslovne banke postavljaju cijenu zaduženja bez utjecaja na broj kreditnih plasmana. Posljedično, središnja banka mora djelovati akomodacijski u svrhu održavanja stabilnosti financijskog sustava – ona također ne može upravljati količinom primarnog novca ni drugim monetarnim agregatima, već putem diskontne stope koja služi kao benchmark za ostale kamatne stope može posredno upravljati dinamikom kapitalističke proizvodnje tokom poslovnog ciklusa. Kolika su ograničenja koja središnja banka ne može izbjeći osobito je vidljivo u vremenu krize središnje banke naprednih kapitalistički privreda prisiljene na različite neortodoksne politike u grčevitom nastojanju da  omoguće nesmetani proces reprodukcije.

Dakle, postkejnzijanska nas analiza upućuje na sljedeće: krediti stvaraju depozite, dok nastojanje banaka da odgovore na potrebe poduzeća i kućanstava znači da će količina primarnog novca biti vezana uz rast kreditnog novca. Kreditni novac u privredi raste putem odobravanja zajemova, a središnja banka podupire ovu ekspanziju osiguravajući rezerve jednom kada istroše mogućnosti prikupljanja nove likividnosti na međubankarskom tržištu. Slika ponude novca u postkejnzijanskoj teoriji u neposrednoj je suprotnosti s neoklasničnim razumijevanjem ponude novca. Jednako kao ni u marksističkoj, ni u postkejnzijanskoj teoriji nema osnova za „prirodnu“ kamatnu stopu. U sustavima u kojima dominira kreditni novac kamatna je stopa politička odluka koja proizlazi iz prerogativa središnje banke i institucionalne strukture u kojoj je utjelovljen ekonomski život. Kod postkejnzijanaca je također naglašena dinamika kapitalističkog sustava koja se u slučaju ponude novca ogleda u činjenici da banke ne čekaju višak rezervi da bi odobrile nove kreditne plasmane. Nasuprot tome, banke prate tržišnu dinamiku, odnosno proces akumulacije djelujući akomodacijski prema ne-financijskim poduzećima i kućanstvima. Daljnja važna stavka koja prozilazi iz na prethodni način opisane endogenosti novca tiče se problema oskudice kojega u slučaju kreditnog novca nema, što čini novac ne-neutralnim. Sayev zakon stoga ne vrijedi za suvremene kapitalističke privrede, a središnja banka zajedno s poslovnim bankama u onoj mjeri u kojoj utječe na cijenu novca (dakle, na kamatnu stopu), utječe na varijable štednje i investicija. U monetarnoj ekonomiji nije moguće konceptualizirati takozvane „realne“ varijable poput outputa ili zaposlenosti bez uzimanja u obzir monetarne dimenzije koja ima nezanemariv značaj.

Uvidi postkejnzijanske teorije značajni su za oblikovanje marksističke teorije novca budući da otvaraju put da se formuliraju teorijski odgovori na dva međusobno povezana pitanja, od kojih se prvo tiče načina na koji funkcioniraju privrede bez monetarnog sidra u robnom novcu, čime dolazimo do drugog pitanja o mogućnosti kapitalističke privrede da nadiđe svoju robnu osnovu kad je riječ o novcu. Spomenuta pitanja postaju još akutnija kada uzmemo u obzir financijsku invaciju, odnosno nove financijske poslovne prakse i proizvode koji od kraja Bretton Woods režima zadobivaju sve značajnije mjesto. Ovdje dolazimo do onoga što je Marx nazvao fiktivni kapital, odnosno do problema „obrazovanja fiktivnog kapitala“ kroz kapitalizaciju. Unutar Marxove analize fiktivni kapital se pojavljuje kao element novčane akumulacije koja ne mora biti povezana sa stvarnom akumulacijom. Pitanje je za marksističku analizu da li je akumulacija novčanog kapitala i umnožavanje različitih potraživanja na temelju vrijednosnih papira rezultat prekomjerne proizvodnje roba u proizvodnoj domeni ili je pak riječ o autonomnom kretanju financija u potrazi za profitima i tržišnim udjelima neveznim za eksploataciju rada i proizvodđenje viška vrijednosti, odnosno profita? Riječ je dakako o empirijskoj dilemi koja se može riješiti samo kroz konkretnu analizu pojedinog razdoblja kapitalističke povijesti ili sadašnjosti. Ipak, iza tih pitanja krije se problem nestabilnosti kapitalističke privrede, što je opet domena potencijalno produktivnog susreta marksističke i post-kejnzijanske analize, što se može oprimijeriti rastvaranjem Marxovog problema fiktivnog kapitala u okviru hipoteze o inherentnoj financijskoj nestabilnosti Hymana Minskog. 

Hipoteza koju iznosi Minsky usredotočena je prije svega na funkcioniranje financijskog sektora, odnosno na racionalnost odluka pojedinih kapitalista u razdoblju ekonomskog uzleta. Prema toj hipotezi ekonomski uzlet obilježen je sve rizičnijim ponašanjem pojedinih kapitalista (iako bi se isto moglo reći i za kućanstva) koji ulaze u sve rizičnije pozicije što se ogleda u sve izraženijoj zaduženosti financijski i ne-financijskih poduzeća, pri čemu, paradoksalno, upravo opće pozitivno okruženje ovjerava pojedinačne odluke kao racionalne. Fiktivni kapital, kako ga Marx naziva, akumulira se, a privreda na taj način postepeno prelazi iz stanja robusnosti u stanje fragilnosti. Fiktivni kapital u Marxovoj interpretaciji, ponovimo još jednom, nije naprosto fiktivan, već ovisi o novčanim tokovima koji se izvorno ne nalazi u financijskoj sferi (kako pokazuje Marx na primjeru dionica i državnih obveznica). Uz to, kako pokazuje Keynes, neki od faktora koji ulaze u procjenu rizika pojedinih vrijednosnih papira leže u domeni fundamentalne neizvjesnosti. U svakom slučaju, kako privreda postaje fragilnija stvaraju se uvjeti za izražene recesijske učinke u drugom dijelu poslovnog ciklusa. Kriza, koja obično počinje podizanje kamatnih stopa (a to vrijedi i za krizu 2007/8) označava razdoblje u kojemu prezadužene ekonomske jedinice nastoje ublažiti problem duga pokušavajući prodati svoju financijsku imovinu, što u onoj mjeri u kojoj svi akteri traže imovinu koja će im omogućiti očuvanje vrijednosti, dovodi do pada imovinskih cijena, dužničko-deflacijske spirale i ekonomske krize. Možemo to ukratko pogledati na primjeru američkog tržišta nekretnina. Nekretnine predstavljaju najvažniju odrednicu neto vrijednosti kućanstva. Ponašanje kućanstva u pogledu potrošnje i zaduženosti određeno je vrijednošću nekretnina što znači da u slučaju rasta vrijednosti nekretnina raste i sklonost potrošnji pojedinih kućanstava, ali i vrijednost kolaterala koja omogućuje bankama daljnje odobravanje kredita. Ako banke procijene da se loši krediti ipak mogu namiriti prodajom same nekretnine, onda će dakako odobravati kredite dokle god cijene nekretnina budu rastuće ili stabilne. Potrebno je, da bi se razumijela Minskijeva hipoteza o financijskoj nestabilnosti, uočiti poročni krug vrijednosti kolaterala, odobravanja novih kredita, kamatnih stopa i ukupne privredne aktivnosti. Spomenute varijable naime „hrane“ jedna drugu, stvarajući međusobnu ovisnost, tako da je politika američkih Federalnih Rezervi usmjerena na povećanje kamatnih stopa nakon razdoblja povijesnog minumuma između 2002. i 2004. godine zacijelo doprinijela početku globalne ekonomske krize.

Međutim, treba naglasiti kako se previranja na takozvanom „subprime“ tržištu ne bi prelila na cijelu privredu bez financijske inovacije i postupaka sekuritizacije, odnosno postupaka stvaranja financijske imovine iz temeljne kreditne aktivnosti. Tek je razvojem novih financijskih proizvoda (derivata i drugih strukturiranih financijskih proizvoda) stvorena osnova za gotovo neograničeno prikupljanje i povlačenje likvidnosti. U mjeri u kojoj su bilance pojedinih ekonomskih aktera (investicijskih banaka, poduzeća i kućanstava) međusobno povezane kroz postupke sekuritizacije stvara se osnova da financijsku nestabilnost na globalnoj razini. Tokom krize koja je započela 2007. mogli smo vidjeti učinke nestabilnosti financija na razini cjelokupnog kapitalističkog sustava, to jest sistemske implikacije hipoteze o inherentnoj financijskog nestabilnosti. Kretanje prema izraženoj fraglinosti nije bilo posve u skladu s Minskijevom klasičnom shemom u kojoj je zadržana postupnost prelaska iz faze sigurnog financiranja (hedge financing), preko špekulativnog financiranja koje uključuje novo zaduživanje da bi se servisirale već postojeće obveze, do Ponzi financiranja koje se u slučaju posljednje ekonomske krize ogledalo u maničnom traženju novih makar granično kreditno sposobnih klijenata i preuzimanju velikih rizika uz oslanjanje na financijsku polugu, sekuritizaciju i originate-to-distribute modele poslovanja. Ipak, ključni je aspekt prisutan u mjeri u kojoj se novčani tokovi sekuritizirane imovine ne mogu sigurno predvidjeti, što znači da tržišni akteri djeluju unutar usko određene racionalnosti poslovanja.

Ovakva eksplikacija kriznog mehanizma iz marksističke perspektive još uvijek traži odgovor na pitanje kada „stvarna“ akumulacija postaje samo novčana? U pozadini tog pitanja nije razlikovanje „realnog“ i „financijskog sektora, nego marksistička ideja o proizvodnji viška vrijednosti kroz eksploataciju rada, što podrazumijeva da se uzroci krize mogu naći u samoj proizvodnji roba. Dakako, rastuća financijska fragilnost ne mora isključivati povezanost nastanka kriza s tendencijom pada profitne stope koja nastupa kao posljedica proizvodnje viška vrijednosti uslijed širenja kapital-intenzivne proizvodnje, ali se unutar markstističkog okvira ta dva uzroka u bitnom razlikuju. To ustvari znači da kapitalistička privreda ima barem dva mehanizma koji već srednjeročno čine reprodukciju nestabilnom i sklonom krizi. Postkejnzijanska analiza pokazuje mehanizme stvaranja financijske nestabilnosti – na što marksistička teorija može osloniti u svrhu dorade Marxovih nedovršenih istraživanja fiktivnog kapitala – pri čemu ostaje zadatak nalaženja uzroka nestabilnosti u inherentno suprotstavljenim odnosima kapitala i rada, te povezivanja nestabilnosti proizvodne sfere sa sferom financija ne bi li se na taj način dobila potpuna slika suvremenog kapitalističkog sustava.

Novi oblici likvidnosti koji karakteriziraju suvremeni kapitalizam nemaju samo onu ulogu koju je kreditni sustav ima za razvoj industrije u Marxovo doba, već oni moraju ući u ispitivanje samog fenomena novca ukoliko se tržišni akteri oslanjaju na njih u pogledu vršenja nekih novčanih funkcija (mjera vrijednosti, sredstvo prometa i plaćanja, sredstvo rezerve, svjetski novac). Iz očišta proliferacije novih oblika likvidnosti pruža se prilika da se ispita mogućnost prevazilaženja robne osnove u okviru kapitalističke robne proizvodnje. Nadalje, povezivanjem kriznih mehanizama financijske i prozivodne sfere otvara se prilika za sagledavanje kapitalističke dinamike kroz prizmu klasnog sukoba, što omogućuje uspostavljanje primjerenog političkog okvira za razumijevanje privrede, nasuprot neoklasičnom pokušaju isključivanja političke dimenzije pod krinkom „objektivne analize“. Ova teorijska pitanja u konačnici imaju neizmjeran značaj za ekonomsku politiku jer se tiču problematike „stabiliziranja nestabilne privrede“ (Minsky), odnosno nalaženja primjerenih instrumenata i postupaka za nadvladavanje kapitalističkih kriza i u perspektivi samog kapitalističkog imperativa rasta i profitabilnosti.

 

 

Literatura

 

  • Foley, Duncan (2005) Marx's Theory of Money in Historical Perspective u: Marx's Theory of Money: Modern Appraisals, Palgrave MacMillan, London
  • Heinrich, Michael (2012) Introduction to the Three Volumes of Karl Marx's Capital, Monthly Review Press, New York
  • Lapavitsas, Costas (2005) The Universal Equvalent as Monopolist of the Ability to Buy u: Marx's Theory of Money: Modern Appraisals, Palgrave MacMillan, London
  • Marx, Karl (1971) Kapital I – III, Bigz, Beograd
  • Minsky, Hyman (1992) The Financial Instability Hypothesis, Levy Economics Institute, Working Paper, No.74
  • Minsky, Hyman (1995) Financial Factors in the Economics of Capitalism, Levy Economics Institute, Hyman P. Minsky Archive, Paper 64
  • Moore, Basil (1983) Unpacking the Post Keynesian Black Box: Bank Lending and the Money Supply, Journal of Post-Keynesian Economics, 5(4)
  • Williams, Michael (2000)Why Marx Neither Has Nor Needs a Commodity Theory of Money, Review of Political Economy, 14(2)
Print Friendly, PDF & Email
Share
Translate »