08 jul

Leonardo Kovačević_Sociologova tjeskoba ili o politici znanja

Na Kantovo sumirajuće pitanje Kritike čistog uma "Što možemo znati?" sociologija znanja, od Karla Mannheima do Pierrea Bourdiea, danas uglavnom odgovara protupitanjem: "Tko može znati?". Put od prvog pitanja koje se odnosi na univerzalne uvjete spoznaje ljudskog bića do drugog koje, posve suprotno, upućuje na hijerarhiju subjekata znanja, put je koje je prevalilo zapadno društvo posljednjih dvjesto godina,od Prosvjetiteljstva do danas. No, taj put nije bio pun stranputica. Na pojavu mnoštva novih govorećih subjekta koji je izazvalo Prosvjetiteljstvo i romantizam, koji je u mnogo čemu  radikalizirao prosvjetiteljske tendencije, sredinom devetnaestog stoljeća odgovara novonastala znanost kojoj je cilj bio smiriti taj metež. Ta nova znanost – sociologija – pokušavala je to učinitii klasifikacijom društvenih skupina i slojeva. Svakoj društvenoj skupini ili sloju kvantifikacijom bi dodjeljivala mjesto u poretku znanja i djelovanja. Drugim riječima, statistički podaci o djelatnosti pojedinih društvenih grupa služili su izgradnji prevladavajuće interpretacije intelektualnih  mogućnosti i sposobnosti ljudi koje je sociolog izdvojio u određenoj društvenoj kategoriji. Radikalizaciju omeđivanja intelektualnih sposobnosti u dvadesetom stoljeću izvršio je Pierre Bourdieu sa svojom idejom habitusa koji je dodjeljen svakome i iz kojeg nitko ne može izaći.

Pojava sociologije time je bitno utjecala na ideju  znanja. Za razliku od ranog njemačkog romantizma po kojem je ideja znanja bila nerazdvojiva od same sfere iskustva i jezika iz koje nitko nije izuzet i koju svatko na svoj način može nastanjivati, znanje je u sociologiji pojmljeno samo pod uvjetom da postoji podjela na neuke i na učene kao i oblici znanja koji odgovaraju jednima ili drugima. Shodno toj podjeli, morala se pojaviti ideja napretka koja je zaostale trebala razvrgnuti od njihove neukosti, a učene dodatno unaprijediti. Uz sve brži razvoj tehnologije, ideja napretka i sociologija postale su krajem 19. stoljeća  oruđa  u rukama vlasti kojima će lakše ovladati masovnim društvom. Riječ je istodobno o restauracijskom poretku kojemu je cilj zacijeliti društvene odnose koje su u pitanje dovele revolucije iz sredine 19. stoljeća i egalitarne tendencije proizašle iz njih. Restauracijski proces završava uspostavom građanskog društva kakvo poznajemo danas i znanosti koja jamči njegov napredak.

Ishod stotinjak godina tog saveza građanskog društva sa znanošću, tehnologijom, idejom napretka i sociologijom kao znanošću koja za vlasti kartografira i identificira podobne i nepodobne socijalne čimbenike, radikalno je hijerarhizirano društvo. Ono postavlja stroge granice između znanja i neznanja, između onoga što može biti predmet znanosti i onoga što ne može, između načina na koji se možemo baviti nekom temom, itd. Osnova tih podjela svodi se na kraju na samo jednu – na podjelu između razumnog i nerazumnog. Podrazumijeva se dakle da je to "društvo znanja" proizvelo mnogo barbara, isključenih čiji se razum ne uklapa u ideju naprednog društva i znanosti.  

 

Novo barbarstvo

Pojavu barbara i njihov odnos prema društvu napretka, opisao je 1933. Walter Benjamin u tekstu Iskustvo i siromaštvo. Modernu znanost i napredak, pokazuje on, osporavaju ratovi, krize i osiromašenje iskustvom koje oni uzrokuju.  Drugim riječima, napredak građanskog društva proizvodi u sebi antagonizam koji svako malo dovodi u pitanje njegovu opstojnost. Benjamin tako govori o generaciji koja se vratila  1918. s ratnih stratišta potpuno osiromašena, zanijemjela,  bez ikakvog kulturnog nasljeđa. Iz tog lika golog suvremenika Benjamin gradi novu figuru otpora – barbara koji može početi ispočetka: "Zašto bi naime siromaštvo ljude pretvorilo u barbare? Ono ih dovodi do toga da počnu ispočetka, da krenu od nule; da se snađu s malim; da grade s gotovo ničim, ne okrećući glavu ni lijevo ni desno. Među najvećim stvarateljima uvijek je bilo neumoljivih duhova koji bi najprije počistili stol. Stol im je naime trebao za crtanje jer su bili konstruktori. Jedan takav konstruktor je bio Descartes koji je htio da čitava njegova filozofija počiva na jednoj jedinoj izvjesnosti od koje polazi: „Mislim, dakle jesam“. Einstein je također bio takav konstruktor kojeg odjednom ništa više nije zanimalo do jedne nepodudarnosti između Newtonovih jednadžbi i astronomskog iskustva. Isti početak od nule imali su pred očima i umjetnici kada su, poput kubista, prihvatili metode matematičara i gradili svijet iz stereometrijskih oblika ili su se, poput Kleea,nadahnjivali radom inženjera."[i]

Za Benjamina barbar postaje svojevrsni Golem koji bi trebao spriječiti novi pokušaj restauracije građanske znanosti. On pritom ne odustaje od ideje znanosti – od načela eksperimentiranja, metodičnosti, provjeravanja, itd. –  nego je želi vratiti njezinom početku, početnim gestama koje pripadaju svima. One su dio procesa učenja svakoga od nas još od dječeje dobi. Vraćanje početku, jednostavnim gestama i izgradnji vlastite i jedinstvene perspektive  za cilj ima isticanje odnosa između znanja i iskustva koje je uvijek osobno, pojedinačno. Benjaminov barbar je svjedok da znanje nije stabilna i vječna mreža pojmova i i podataka, nego skup provizornih odnosa između pojedinačnih iskustava, osobnih eksperimenata, istraživanja i pronalazaka koji dijelimo s drugima. Drugim riječima, mreža znanja je uvijek otvorena, njezina je zajedinca pokretna jer se neprestano tka od pojedinačnih riječi, opažanja, pročitanog.

No, barbari su postojali i prije Benjamina. Budući da im vrijeme nije bilo sklono, otkrivali su ih sasvim slučajno oni koji su se u arhivima našli u potrazi za egzistencijama kojima nije bilo mjesto u povijesnim knjigama.

Jednu takvu neukrotivu egzistenciju na svjetlo dana iznozi Jacquesa Rancière u knjizi «Učitelj neznalica – pet lekcija iz intelektualne emancipacije[ii]». Tu glavnog junaka knjige Josepha Jacotota nalazimo u jednom u nizu mnogih njegovih pedagoških nestašluka u ludom pokušaju da ospori prevladavajuću ideju znanja i njegova prijenosa. Objašnjavajući učenicima da se sve nalazi u svemu, da samo treba početi govoriti o onomu što vidimo i da će nas taj govor povezati s mnogim drugim stvarima i činjenicama, u razredu se pojavljuje muha koja bezglavo zavrluda. Nakon što je jednom učeniku naložio da govori o smrti ateista, Jacotot drugom učeniku nalaže da govori o letu muhe[iii]. Nakon provale smijeha u razredu i Jacototove napomene da sada treba govoriti, a ne smijati se, učenik je ipak tijekom osam minuta pred svima demonstrirao svoju imaginaciju o toj posve banalnoj temi.

 

Sociologova tjeskoba

To pravo na vlastiti poredak interesa danas je možda najosporovanije pravo.Ne samo zato što time zamagljujemo granicu između relevatnog i nerelevatnog, nego zato jer ono podrazumijeva distancu i šutnju kada je riječ o temama i interesima koji nas ne dotiču. Istodobno, na gajiti interes za teme dana smatra se neodgovornim. Bavljenje letom muhe, na primjer, sociolog će nesumnjivo proglasiti devijantnim ponašanjem.

No, problem sociologa možda nije krivo prepoznavanje tuđih interesa, nego nemogućnost tišine i distance prema tuđim interesima koji ga ne zanimaju. Problem je što sociolog uvijek nešto mora reći, bilo da ga nešto zanima ili ne. On je tu da govori, da svaki razgovor dislocira u neku socijalnu fikciju. Načelo sve je u svemu neodrživo je za sociologiju jer podrazumijeva pojedinačnu inteligenciju u vlastitoj potrazi, mimo društvenog poretka.

Poznavati šutnju i distancu u suvremenom društvu znanja znači i sam se izdvojiti u vlastitim interesima i posvetiti im se. Izdvajanje u distancu način je da sami prokrčimo put od neke točke a do neke točke b, da ne prihvatimo prirodne odnose stvari. Posve suprotno, nedovoljna količina barbarstva u sociologu tjera ga da neprestano klizi u digresiju, u bezlični i neusredotočeni govor. Praznina u njemu izaziva vrtoglavicu, a vrtoglavica gubljenje u praznom govoru. Taj zatvoreni krug iz koje ne može izaći čini sociologa tjeskobnim.

 

Politika znanja

Tjeskobni sociolog ne mora nužno biti sociolog po zanimanju.To mogu postati i politolozi, ekonomisti i mnogi drugi koji se daju zatočiti fikcijom društva i njegovim napretkom. Ta je fikcija bila vezana uz sam nastanak sociologije koja je amorfnom postrevolucionarnom društvu 19. stoljeća dala oblik tijela i time stroge hijerarhije. Kao u svakom tijelu, i tu se moralo znati tko predstavlja glavu, a tko nožne prste.Ta fiktivna preobrazba ideje društva predstavljala je izvjesnu pobjedu nove znanosti.Radnički i drugi pokreti koji su djelovali pod znakom jednakosti predstavaljali su određenu centrifugalnu silu, snagu ponovnog rastjelovanja društva. Emancipacijske tendencije rastjelovanja društva pomogle su razjediniti i ustanovljene prirodne sveze između riječi i stvari, shodno samoj fikciji društva.

Tu centrifugalnu, a po De Certeau-u dijabolizacijsku silu, mogli bismo nazvati politikom. Analogija postaje još jasnija ako u obzir uzmemo većinu današnjih tumačenja nastanka politike. Jedno od najutjecanijih takvih tumačenja jest ono Claudea Leforta koji smatra da politika odnosno demokracija počinje kada dođe do ispražnjenja mjesta moći odrubljivanjem kraljeve glave. Politika je po Lefortu taj čin komadanja tijela vlasti na čije mjesto dolazi narod.

Isti učinak ta politička centrifugalna sila ima na znanje: ona kida sve veze tijela i glasova pojedinaca koje su društvene znanosti 19. stoljeća povezivale s klasom, mentaliteom, podnebljem ili kulturom. Ona sve rastavlja kako bi se oslobodila jedinstvenost i osebujnost svakog pojedinog glasa i riječi koji izbijaju iz tijela. Sociologija predstavlja određeni pokušaj egzorcizma te nove političke subjektovnosti: ona joj pokušava vratiti prepoznatljivi izgled i dati joj odgovarajuće mjesto u društvenom poretku. Jednom riječju, obnoviti realistički svjetonazor.

Neprestani povratak na osnovne i jednostavne geste učenja i istraživanja, glavna su oruđa otpora nikada čvršćeg saveza fikcije društvenog napretka i disciplinizirajućeg znanja. Walter Benjamin i njegovi današnji sljedbenici ističu da pri tome vrijedi učiti od djece. Paolo Virno smatra da se današnja kritika društvenih odnosa treba crpiti na iskustvu djetinjstva jer je samo dijete sposobno za istodobno nesvrhovito djelovanje i neprestano eksperimentiranje. Njihova nezrelost je njihova prednost: upravo zato što ne poznaju zakone svijeta oni mogu stvarati nove. "Dijete svoje rasuđivanje radije provodi nego što ga nosi, nastoji spoznati ono što zna već čitav svijet, ne popušta u otkrivanju onoga što se već čini očiglednim.", piše Antonia Birnbaum.

 


[i]  Walter Benjamin, Erfahrung und Armut (1933), Gesammelte Schriften II 1, str.213-214, Suhrkamp, Frankfurt/M, 1977.

[ii] Jacques Rancière, Le maître ignorant – cinq lecons sur l'émancipation intellectuelle, Fayard, Paris, 1987.

[iii] Usp. Isto, str.73

Print Friendly, PDF & Email
Share
Translate »