26 dec

KADA SU PROFESORI I STUDENTI ZAJEDNO AKTIVISTI

Intervju sa Andreom Milat[1] vodila: Maja Solar

Maja Solar: Bila si aktivna u studentskim protestima u Hrvatskoj i napisala si nekoliko tekstova (o visokom obrazovanju u EU i njegovim kvalifikacijskim okvirima, o zakonskim regulativama u vezi sa naukom, obrazovanjem i univerzitetom, o sistemima studentskog kreditiranja i školarinama, o profitiranju putem mobilnosti itd.[2]). Da li se posle studentskih protesta nešto promenilo, je li se proces komercijalizacije unverziteta makar usporio, ako ne zaustavio? Kakvi su efekti studentskog ’pritiska odozdo’ i je li sa dolaskom nove vlade nešto drugačije? Članica si sindikata Akademska solidarnost[3], kojeg čini impozantna brojka akademskih radnika*ca, profesora*ica, nastavnika*ica, asistenata*kinja, pa i celih odseka, instituta i fakulteta (što je potpuno drugačije od situacije ovde – gde nema organizovane podrške studentskim borbama od strane akademskih radnika ili je ona prisutna samo na nivou pojedinačnosti, a borbe protiv štetnih predloga zakona ne postoje jer se bolonjski proces neupitno primenjuje). Možeš li ukratko opisati ključne aktivnosti i borbe koje je vodila (i još uvek) vodi Akademska solidarnost?

Andrea Milat: Prvo sam počela pisati tekstove na temu obrazovanja za h-alter.org. Nakon prve blokade 2009. postala sam zainteresirana za marksistička objašnjenja aktualnih događanja u obrazovnoj politici, stoga sam na sugestiju druga počela isčitavati internetske stranice Journal for Critical Education Policy Studies gdje su svi tekstovi slobodno dostupni. Iščitavanje tih tekstova pomoglo mi je ne samo u boljem identificiranju problema koji su se tada događali u hrvatskoj obrazovnoj politici nego i u predviđanju sljedećih faza. Ni po čemu ono što se događalo tada, ni ono što se događa danas, nije specifično za Hrvatsku, ali da, ritam komercijalizacije je malo drugačiji. Moj osobni dojam je da je komercijalizacija donedavno išla sporije i da studentski prosvjedi i blokade jesu donekle usporili procese komodifikacije i komercijalizacije obrazovanja u Hrvatskoj, no taj se proces sad ponovno rapidno ubrzava. Komercijalizacija je započela povećavanjem broja izvanrednih studenata i slabljenjem kontrole nad tim tko se upisuje kao izvanredni student, pa povećavanjem upisnih kvota koje su se punile studentima koji su plaćali školarine, pa su se počele povećavati školarine, u početku sporo, pa sve brže i brže dok taj dio nije eksplodirao u prvim prosvjedima koji su bili usmjereni samo protiv školarina. No, sve se to događalo od početka 90ih pa nakon uvođenja bolonje 2005. Od tada se stvari rapidno pogoršavaju. Usprkos prosvjedima iz 2008. i blokadama od 2009. na ovamo, komercijalizacija i komodifikacija se nisu zasutavile. Međutim da tih prosvjeda i blokada nije bilo, neke stvari koje se događaju sada, 2012. ili će se dogoditi 2015. već bi bile provedene. Reforme se počinju uvodit u svim dijelovima obrazovnog sustava, tako od 2009. na ovamo imamo udar ne samo na školarine, kao što je bio slučaj dotad, već i na socijalni standard (to su četiri vrste prava: smještaj, prehrana, zdravstvo i prijevoz), te paralelno s tim udar na akademsko osoblje pa i samu dosadašnju strukturu, odnosno ustroj akademske zajednice. Pritom ne treba uopće ni spominjati udar na proračun za znanost.
Efekte pritiska odozdo nemoguće je jednostavno linearno izmjeriti. U korist činjenici da je prva blokada FFZG-a iz 2009. bila kvalitetno pripremana i organizirana govori i to da su profesori koji su nas tada podržali danas mahom organizirani u Akademsku solidarnost. Ne želim reći da smo mi organizirali profesore nego da su profesori koji su tada razumjeli aktualne procese uskoro i sami utemeljili platformu kako bi se borili protiv tih istih štetnih procesa i u znanstvenom procesu i u visokom obrazovanju. Rezultat njihovih napora bilo je rušenje paketa triju zakona koji bi dokrajčili i legalizirali započete procese, no također su ponudili i alternativno rješenje u obliku Deklaracije Akademske solidarnosti. Nedavno je izdan i novi, po meni najsnažniji politički stejtment sindikata, a to je Slovensko-hrvatska „Rezolucija protiv privatizacije javnog visokoškolskog obrazovanja" koja je nastala u suradnji sa Visokoškolskim sindikatom Slovenije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani i skupinom „Angažirani“. Pod ’kvalitetno organizirana’ mislim na to da je bila politički ispravno i široko postavljena. Imala je jedan jasan i politički zahtjev, a procesi u obrazovanju kontekstualizirali su se s obzirom na šire društvene procese neoliberalizacije što je u konačnici u Hrvatskoj stvorilo prostor za kritiku iz radikalno lijeve i antikapitalističke perspektive.
Inovativni pristup medijima koji je uveden 2009., a koji se bazirao na anonimnosti svih studenata i na izmjeni velikog broja studentskih lica pred kamerama šokirao je novinare koji su bili navikli na „osobne“ i „individualne“ priče kao i na ostale metode depolitizacije političkih stejtmenta kao rezultat imao je to da su mediji, čak i oni najneoliberalniji, jednostavno morali pisati o onome što su studenti govorili, a ne o njihovim osobnim pričama. Danas, tri godine kasnije, dobar dio novinara koji je pratio blokade i dalje je prisutan, a nastala su čak i nova prijateljstva pa i suradnički odnosi. Rijetko će koji od novinara koji su pratili blokadu nijekati da ona na njih nije ostavila politički dojam. Kad se priča o efektima, moj je osobni dojam da je najveći efekt ostao zapravo u medijskom sektoru na način da su blokada, a pogotovo portal Slobodni Filozofski (koji je otad postao najveća online arhiva novih ljevičarskih teorijskih tekstova) ponudili radikalnu kritiku iz lijeve perspektive koja dotad u Hrvatskoj zapravo nije postojala.
Gore sam spomenula da je Akademska solidarnost uspjela srušiti paket triju zakona, međutim, zakoni su samo nominalno propali u bezdan. Možda je vlada nova, i možda ministar obrazovanja nosi novo ime, no birokrati s kojima on radi su ili isti ili su na još višim pozicijama. Autori nominalno propalih zakona samo su napredovali u karijeri, tako da se velik broj mjera iz triju zakona provodi dekretima. Ministarstvo naredi sveučilištima koje naredi fakultetima na kojima se onda rađa otpor, pa se otpor penje istim putem kojim se naredbe spuštaju dolje. Najviše uloženog rada i truda naravno pritom ima na dnu hijerarhije. Profesori i studenti nakon što ispune svoje formalne dnevne uloge predvečer, gotovo svakoga dana, već tri i više godine pretvaraju se u aktiviste i nalaze se na nekoj od brojnih radnih grupa na kojima se uvijek mozga i raspravlja što i kako napraviti ne samo da se otpor osnaži nego i da se proširi. Svake godine stari studenti aktivisti odlaze i svake godine dolaze novi koji imaju volju i želju i kojima treba pomoći da uđu u priču o komercijalizaciji i komodifikaciji. To je najteži dio posla, a njega treba svake godine odrađivati ispočetka. Ono što otpor komercijalizaciji i komodifikaciji obrazovanja u Hrvatskoj čini pokretom je upravo intenzivni kolektivni rad i kolektivni rezultat. Mislim da je ta kolektivnost ono što zapravo svima uvijek iznova puni baterije i daje im volju da se i dalje bave aktivizmom.

class5

M.S.: Jedna od interesantnijih stvari mi je tvoja analiza inače ’svetog’ načela mobilnosti studenata – koja pokazuje tržišne, državne i klasne elemente ovog načela. Ovo načelo u dominatnom diskursu ostaje sakrosantno i neupitno, jer se misli isključivo u kulturnom i profesionalnom okviru. Tako niko nema ništa protiv toga da se putuje u druge države i tamo studira, usavršava jezik i druga znanja, a mobilnost se misli kao pozitivni fenomen putem kojeg se ostvaruje kulturna i profesionalna razmena. No, jednom drugačijom analizom pokazuje se šta je strukturna osnova mobilnosti na tržištu znanja. Možeš li navesti ove strukturne momente i objasniti kakav je geopolitički odnos između različitih zemalja po pitanju mobilnosti?

A.M.: Ovakvo tumačenje mobilnosti nije moja inovacija. Pročitala sam to u nekom od tekstova vjerojatno na spomenutom JCEPS-u, no ne sjećam se više u sklopu čega, vjerojatno GATS-a. Skandinavske zemlje se protive konceptu mobilnosti i podržavaju koncept internacionalne razmjene. Razlika između ova dva koncepta je ogromna. Mobilnost svakako treba promatrati u sklopu WTO-ovog Općeg sporazuma o trgovini uslugama. To znači da uvijek postoji izvoznik usluge, postoji roba kojom se trguje i postoji uvoznik. Zamislimo jednog studenta koji ide iz neke balkanske zemlje na stipendiju na Oxford. Oxford je ponuđivač usluge, a student primatelj usluge. Usluga se u ovom slučaju ne izvozi (kad npr. neki profesor ide predavati na neki drugi fakultet u neku drugu zemlju onda je njegova matična zemlja izvozitelj te usluge. Ma koliko suludo zvučalo, lako ćete potvrditi ovo ako izguglate GATS, education). Prevedeno u tržišne relacije ovdje opet vidimo odnos centra i periferije i opet postoji značajan nesrazmjer. Zemlje centra mahom privlače studente iz zemalja periferije i rjeđe šalju svoje studente u zemlje periferije, dok zemlje periferije češće šalju svoje studente na usavršavanje u zemlje centra. Centar su zemlje zapadne Europe i SAD, a periferija je sve ostalo. Centar privlači mladu intelektualnu snagu iz zemalja periferije i profitira svježim intelektom (to je dobro potvrđeni američki model koji se nalazi u temeljima dogme o američkim sveučilištima kao najkvalitetnijima na svijetu) i novim idejama. Ta nova mlada snaga koja stiže iz zemalja periferije da bi bila primljena na neki od tih fakulteta samo treba platiti školarinu. Npr. Oxford traži prosjek svega 3,0 ali im je bitno da ste „mladi lider“ u svojoj regiji. Školarine za strane studente su višestruko skuplje od normalnih školarina. Kako mlade snage nemaju tolike novce, nema problema, EU je smislila rješenje i za to. Osnivaju se zaklade, fondovi i fundacije u koje se učlanjuju zemlje koje za te fondove plaćaju milijunske članarine odakle se crpe sredstva za školarine da bi se vlastite studente poslalo van na „usavršavanje“. Zemlje periferije na taj način same, rado i dobrovoljno financiraju vlastiti brain drain. Samo, to se sad više ne zove brain drain, nego mobilnost. Premda često postoji obveza da se ti studenti vrate u matičnu zemlju, nerijetko se u praksi događa da ipak tamo dobiju posliće na nekom projektu. To se događa upravo zbog toga što su uvjeti većine stipendija koje u zemlji školovanja pokrivaju troškove stanovanja takvi da strani studenti dio stipendija moraju odraditi za neku sićušnu svotu novaca. Zemlje centra koje masovno privlače studente izvana strane studente također koriste i kao jeftiniju radnu snagu jer za njih ne moraju plaćati razna osiguranja i doprinose jer se osiguranja najčešće pokrivaju iz stipendija ili ih pokriva matični fakultet ili matična zemlja, a i manje ih plaćaju jer su studenti. Globalno gledajući, zapadna Europa ima najveće tržište  mobilnosti, no problem je što je to unutarnje tržište, odnosno većina mobilnih  studenata je iz zemalja EU gdje se primijenjuje nešto niža školarina nego na zemlje izvan EU. Najsnažnije vanjsko tržište u tom kontekstu ima SAD koji privlači velik broj studenata iz cijelog svijeta. Strategija EU je da u narednom periodu privuče što veći broj studenata iz Kine i Japana jer su to studenti tz. vanjskog tržišta s većom platežnom moći od studenata iz ostatka Europe koji nije EU.

M.S.: Pisala si i o realnom sektoru, te dala podrobnu analizu slučaja fabrike Kamensko i pobune njenih radnica.[4] U analizi se jasno mogu pratiti faze rada i propadanja fabrike tekstila Kamensko – od osnivanja i uspešne proizvodnje u socijalizmu, preko perioda tranzicije i dokapitalizacije fabrike, te ukidanja socijalnih prava i radničke kontrole i upravljanja fabrikom, do perioda gubitka ne samo prava, već i posla i plata. Navela si u tekstu da sindikat ove fabrike nije pružio podršku radnicama*ima. Kakva je situacija sa sindikalnim organiziranjima u Hrvatskoj? Kakve su veze između studentskih i radničkih borbi?

A.M.: Sindikata u Hrvatskoj ima dosta. Ne baš kao u Srbiji jer je zakon malo stroži, pa je za osnivanje sindikata potrebno minimum 19 ljudi. Ja se ne bavim sindikatima pa je i moje znanje o njima dosta šturo, a ono što bi se moglo reći da znam saznala sam od drugova koji se puno više fokusiraju na rad sa sindikatima, a koji su organiziriani u Bazu za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Sindikat kojeg najbolje poznajem je Akademska solidarnost i drugi sindikat koji djeluje u sektoru znanosti i visokog obrazovanja, a to je Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja koji je ogroman i snažan sindikat, ali su mu čelnici po mnogo čemu sporni likovi, a prvenstveno su sporni po svojoj političkoj nepismenosti i vlastite koristoljubivosti zbog čega rade velike političke štete. Taj je sindikat toliko sulud da su čak optužili studente da rade protiv borbe za besplatno obrazovanje, dok su istovremeno sebe proglasili maltene pravednicima i lučonošama te iste borbe. Sukob se naime sastojao u tome da su Akademska solidarnost i studenti bili protiv triju zakona koji su značajno mijenjali odnose u navedenim sektorima, dok je NSZVO bio glasni zagovaratelj tih istih, nadasve štetnih i neoliberalnih zakona. Akademska solidarnost okupila je protiv navedenih zakona ogroman dio akademske zajednice, dok se vodstvo NSZVO-a svrstalo na stranu zakonodavca i poslodavca. Njihov udio u kolaču svodio se na osobne interese tog sindikata, što je njihova osnovna politička nit i jedino kroz tu prizmu se njihove odluke mogu naizgled činiti koliko toliko dosljednima. Što se ostalih sindikata tiče mogu reći samo da je komunikacija između organizacija proizišlih iz studentskih borbi 2008-2011 sve bolja i da je prostora za suradnju i razumijevanje sve više. No, to se ne događa nimalo spontano nego zahtjeva velik trud i rad, kojeg poduzimaju prvenstveno članovi navedene udruge BRID.
Teško mi je govoriti o svim poveznicama sindikalnih, tj. radničkih i studentskih borbi, jer i sama sam tek počela učiti i osviještavati te poveznice i nisam stručnjak ni za jednu.  Međutim meni se čini da je jedna od važnijih sličnosti radničkih i studentskih borbi kolektivnost djelovanja. Moram naglasiti da je naša studentska borba bila uistinu kolektivno djelovanje i svi rezultati su kolektivna zasluga. Ono što se naglašavalo tada, a u što čvrsto vjerujem i danas je da je najbolji put za bilo kakvu borbu onaj kolektivni. Kolektivni proces raspravljanja i odlučivanja jača implementaciju odluka, a u raspravi se sve ideje mogu modelirati dok se ne dobije ona najbolja opcija. Tu su najveći problemi disciplina i ego pojedinaca, međutim i to se vježba i kad vidiš rezultate kolektivnog raspravljanja, odlučivanja i djelovanja, vlastiti ego ti postane najamnje bitan, a stekneš i disciplinu. Druga poveznica mogla bi biti da se u temelju obiju pokreta nalazi borba za radna i socijalna prava. Treća bi mogla biti da bez solidarnosti nijedna ne može uspjeti. Ono što se pokazalo u Hrvatskoj je da se borba za potpuno javno financirano obrazovanje ne može dobiti bez 1) političke odluke i 2) šire društvene solidarnosti. Godine 2009. svi su mediji dosta dugo pisali o blokadi i kad su isrcipili sve argumente, onda je prigovor bio nedostatak šire solidarnosti društva sa studentima. Studenti tobože nisu uspjeli objasnit društvu zašto je  njihova borba zapravo društveno važna borba. Međutim, ja se ne slažem s tim argumentom. „Jedino“ što je u Hrvatskoj nedostajalo za ostvarenje BO je politička odluka. Da se društvo solidariziralo sa studentima ne dokazuje samo višetjedno brujanje svih medijskih naslovnica o blokadi već i činjenica da se u narednim izborima, kako onim političkima, tako i onima za izbor ljepote umjesto mira u svijetu postavljalo pitanje što vi mislite o besplatnom obrazovanju i jeste li za to. Ista navedena načela očito, da ne otkrivamo toplu vodu, vrijede i za radničku borbu.

M.S.: Ono što možemo videti putem vodećih medija o slučaju fabrike Kamensko izgleda otprilike ovako: dogodilo se nešto loše, radnice su ostale bez posla, fabrika je propala, to je jedna tužna priča. Arsenal psihologa i ostalih stručnjaka je tu da nam kaže kako je teška situacija. Ono što se nudi kao konkretno rešenje jeste prekvalifikacija. Ipak, samo mali broj radnica bez posla je imalo priliku za obučavanja i prekvalifikovanje, a na kraju, ni to nije bilo dovoljno, posla nema ni u drugim sektorima. Dakako, stručnjaci ovo opravdavaju ekonomskom krizom – no i dalje misle da su mobilnost, fleksibilnost i prekvalifikacija rešenje! To što se prekvalifikacija i dalje pokazuje neuspešnom – to je samo zato što ona nije ciljno vođena: treba videti šta je ono što poslodavcima najviše treba, te u tom smeru obavljati prekvalifikacije. Konkurentnost je izraz koji se najčešće ponavlja i kojim se misli čarobni lek za sve – radnici*ce moraju biti konkurentni! Ukoliko se ne prihvata ovaj model, onda čujemo kritiku o lenjima radnicima*cama, o tome kako smo svi mi navikli na jedan drugačiji sistem u kojem smo imali socijalna prava (a to je mišljeno kao neki zastrašujući anahronizam) i kako nemamo kult rada. To se dalje još više psihologizira i moralizira (priče o tome kako čovek ceo život mora da uči i kako je dobro stalno dobijati otkaze – zbog promene radnih mesta; sigurnost je negativno obeležje, fleksibilnost ima najveći dignitet u ovom diskursu itd.) I u ovakvim slikama, dakako, najmanje se stvar politizuje, nema klasne analize, nema feminističke analize, nema promišljanja socio-ekonomskih struktura kojom je određena konkretna situacija. Tvoj tekst daje upravo ovakvu analizu iz vrlo jasne (marksističke) pozicije. On se može čitati u jednom feminističkom časopisu (Treća) i na nekoliko sajtova, dakle nije vidljiv u vodećim medijima. Kako vidiš medijske ideološke borbe i probleme u vezi sa tim?

A.M.: Medijski sektor je nešto čim se u zadnjih godinu dana najintenzivnije bavim. Prvo moram reći da ne vidim medijske ideološke borbe, vidim samo sustavno medijsko zaglupljivanje naroda. I vidim odbijanje odgovornosti svakog pojedinog medija za takvo stanje stvari. Manjak ideoloških medijskih borbi mogao bi se tražiti i u pomanjkanju medija koji ispunjavaju javnu funkciju. Javna funkcija medija, po meni je ona koja se bori za ona opća vrijednosna načela koja su obično zagarantirana u preambulama ustava ili zakona, a obično se svode na poštivanje svih ljudskih prava, edukaciju, očuvanje okoliša, nediskriminaciju po rodu, spolu, boji, etnicitetu, pravo na točno i pravovremeno informiranje, itd…. Čini mi se da je vraćanje dostojanstva medijima i novinarstvu još jedna borba u koju se isplati ući. To je borba koju se može voditi na svim razinama, ali putem poruke da su mediji javno dobro i da bez obzira na to u čijem vlasništvu bili, makar jednim svojim dijelom moraju ispunjavat svoju javnu funkciju.
S obzirom na ono kako bi moglo biti, u Hrvatskoj je stanje s medijima dosta loše. Jedini preostali javni medij je HRT, nedavno je ugašena zadnja javna dnevna novina Vjesnik, koja je u biti više služila kao glasnogovornik (bilo koje) vladajuće stranke nego ispunjavala svoju javnu fukciju. U  Hrvatskoj postoji oligopol na dnevne novine, monopol nad distribucijskim kanalom tiskanih medija, a treći medijski sektor (neprofitni mediji ili community media) jedva drži glavu iznad vode. Sustavi distribucije javnih sredstava prema neprofitnim medijima su loše raspoređeni. S jedne strane ih naravno nema dovoljno jer je civilni sektor u Hrvatskoj ogroman, a s druge strane strane ono što postoji nije dovoljno dobro raspoređeno. Većini medija trećeg sektora daje se crkavica tako da u biti imaju izbor ili jako malo pisati ali plaćati sve ili pisati nešto više, ali ovisiti o volonterskom radu. S druge strane ogromna se sredstva od dijela HRT-ove pristojbe slijevaju samo lokalnim radijima i televizijama. Ono što je razočaravajuće teško je izboriti se, čak i na ljevici, za pravo na dostojan rad u  prekarnim uvjetima, tako nije neobično da čak i poneki ljevičari smatraju da treći sektor s malo para može postići puno. Projektno financiranje znači ekstremnu prekarnost. Nesigurnost je na razini godine, nikakvi dugoročni planovi ne dolaze u obzir. Stoga, naravno, da se s malo novaca može postići puno, ali to znači ekstremno prekarne uvjete rada i stopostotnu egzistencijalnu nesigurnost radnika u trećem sektoru. Obično je u takvim situacijama argument radimo li to zbog novaca ili zbog uvjerenja. Međutim, takav argument validan je samo u aristokratskim krugovima. Znači li to što smo ljevičari da bismo trebali raditi samo besplatno? Ili ako već imamo priliku nešto raditi da to mora biti samo posao kojeg ćemo mrziti?

M.S.: Ono što je najbitnije, tvoj tekst o radnicama Kamenskog daje i feminističku perspektivu. Ne polaziš od ’neutralne’ analize trenda deindistrijalizacije, već jasno pokazuješ razlike i segregacije u vezi sa rodnim/polnim politikama. Možeš li mapirati feminizam u Hrvatskoj i reći kakva je situacija sa levim feminizmom?

A.M.: Situacija s feminizmom u Hrvatskoj je loša, a s ljevim feminizmom još i gora. Po meni najveći je problem u tome što su razne feminističke grupacije u Hrvatskoj užasno zavađene i to onemogućuje suradnju. Još je gore što, ako se odlučiš za program jedne grupe, to te automatski diskvalificira od prava na pristup programima drugih grupa. To je užasno demotivirajuće. Najdominantnije feminističke struje u HR bave se ili konkretnom pomoći ženama, ili aktivistički osviješćuju o potrebi za ravnopravnošću spolova i to rade izuzetno dobro ili se bave postkolonijalnim teorijama. Što se lijevog feminizma tiče, on se počinje pojavljivati u natruhama u zadnjih godinu dana i stupa na neprijateljski raspoložen teritorij. Ono što bih ja, u svom bavljenju marksističkim feminizmom, svakako htjela izbjeći je da ono čim se želim baviti postane samo još jedna od zaraćenih feminističkih struja u HR.  Isto tako ne želim isključivati potencijalnu suradnju ni sa kojom grupacijom i ne želim da se fokus sa nevjerojatno važnih tema pomiče sa sadržaja na međusobne odnose. Međutim, to je dosta sklizak teren i ovo je najveći izazov bilo kakve lijeve feminističke grupacije u Hrvatskoj. Teme kojima se lijevi, svakako antikapitalistički, a pomogućnosti uz to i marskistički feminizam treba baviti su pitanja položaja žena na tržištu rada, položaja žena u pojedinim sektorima rada, utjecajem krize na žene, utjecajem mjera štednje, sužavanjem javnog sektora, deindustrijalizacijom itd…itd… Svakako, ono ključno što lijevi feminizam ne bi nikako smio smetnuti s uma je da njegov cilj ne bi smio biti reformatorski, već transformatorski potencijal. Pod transformacijom mislim suštinske promjene društvenih odnosa, promjene odnosa moći i zalaganje za egalitarnosti, solidarnost i punu ekonomsku emancipaciju.


[1] Andrea Milat rođena je 1982. u Zadru. Aktivistica je i publicistica bavi se marksističkim feminizmom, teorijama obrazovanja i medijima. Članica je medijske kooperative KopMedija.

 

[2] Tekstovi ''Bolje rat, nego pakt'', ''Još jedan alibi-zakon'', ''Druga faza javne rasprave o paketu zakonâ'', ''Mačak u paketu'', ''Obrazovanje u EU između tržišnog i javnog dobra'', ''Visoko obrazovanje u EU'', ''Pravo studenata i pravo menadžera'' i ''Studentski krediti u Europi'' mogu se čitati na sajtu Slobodnog Filozofskog http://www.slobodnifilozofski.com

 

[3] Sajt Akademske solidarnosti: https://sites.google.com/site/akadsolid/

 

[4] Tekst se može čitati i na sajtu: http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Perspektive_6_2012.pdf

 

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email
Share
Translate »