04 jul

GRAD KAO CENTRALNO MESTO EKSPLOATACIJE

Intervju sa Ivom Marčetić[1]

vodio: Aleksandar Matković

 

Aleksandar Matković: Jedna od glavnih karakteristika Gerusijinog angažmana je naglasak na zajedničkosti: od zajedničkih dobara, commons-a, pa do socijalnog principa i samoorganizacije. Čini mi se da je to tačka na koju se i tvoj rad dosta fokusira. Možeš li u vezi s time nešto reći o tome kakva je situacija u Hrvatskoj kada je reč o borbama za javna dobra?

Iva Marčetić: Počet ću od prvog dijela tvog pitanja, budući bih se voljela osvrnuti na terminološku pomutnju koja nastaje u nekoliko posljednjih godina koliko su teme zajedničkog kao operativnog modela, dominantne u nekom lijevom (i ne samo lijevom) diskursu. Ti navodiš zajednička dobra, samoorganizaciju i javna dobra, a tema zajedničkog često danas u raspravama podrazumijeva distinkciju između javnog i zajedničkog po principu opreka otvoreni pristup/kontrolirani pristup ili vlasništva državno/ničije. Tu bih odmah naglasila da te podjele rijetko posjeduju eksplanatornu dimenziju koja može pojasniti mjesto borbe i postati fokus mobilizacije. Marksistička analiza zajedničkog poput one Petera Linbaugha ili Silvie Federici treba iščitavati kao idejna podloga na kojoj možemo razumjeti na koji način se danas komodificiraju naši društveni odnosi ili javne ulice ili voda, tj. do koje mjere, a ovo je ključno za raspravu o zajedničkom, materijalni uvjeti koji su omogućavali određenu kvalitetu reprodukcije života bivaju komodificirani, ili ako hoćete ograđeni, a naš život sve nekvalitetniji. Tu počinje priča o zajedničkom i javnom. Smatram da je rasprava o modalitetu organizacije (spominjete samoorganizaciju) pitanje datosti trenutka i sredine u kojoj se dešava određeni otpor. Dakle, ako pričamo o našim prostorima, prostorima bivše Jugoslavije, tada borbu za javna dobra ne smijemo promatrati kao proces izdvojen iz istorijskih nam zajedničkih datosti. Otuđena sredstva proizvodnje i transformacija zemljišta u profitabilni aparat tijekom posljednih 23 godine (za što je teren pripremljen još i davno prije) polučila su, za početak, duboki osjećaj nepravde, no da ne ulazimo u psihologizaciju pobune, mislim da se na javnim prostorima grada često dešava upravo osvještenje o sili sistema koji se tu materijalizira i konačno prikazuje kao kontrolni i represivni mehanizam. Tako da borba za Varšavsku ulicu ili Srđ imaju iznimno mobilizacijski potencijal. Te borbe polučile su vidljivost otpora i uvezale mnoge aktere, no ne smijemo zaboraviti da se na tome organizirano radilo godinama, da otpor nije došao sam od sebe i da je premrežio aktere studentske borbe, nezavisne kulturne scene kao i radničkih organizacija. Mislim da ako govorimo o stanju borbi za javni prostor u Hrvatskoj, onda možemo govoriti o pripremljenoj podlozi za još dalekosežnije povezivanje i na neki način konačno definiranje jasne veze između otuđenja javnog prostora i uvjeta rada. Mislim da nam slijede vremena u kojima će biti ključno povezati se, a na tome se već intenzivno radi, sa sindikatima i ostalim tipovima kolektivnog organiziranja kako bi se sustavno i ozbiljno mogli boriti protiv još jednog, nadolazećeg, vala privatizacije.

A.M.: Na jednom mestu pišeš da je nekadašnja društvena svojina podrazumevala da stanovi ne podležu pravilima tržišta jer se njihova razmenska vrijednost ne može odrediti, pošto nisu vlasničke jedinice[2]; međutim, privatizacije ovih dobara u neoliberalizmu stvorile su novu klasu vlasnika. Dakle, kakvu ulogu igra socijalističko nasleđe urbanizma danas?

I.M.: Pa mislim da ulogu ovog naslijeđa itekako možemo osjetiti često u svojim osobnim obiteljskim povjestima. Mnogi od nas, pa tako i ja, žive u stanovima ili od razmjene ili prodaje stanova koji su nekad bili u društvenom vlasništvu, a koji su odjednom podjeljeni u privatne jedinice. Relativna kvaliteta života koju npr. ja danas uživam, direktno je naslijeđe načina proizvodnje prostora u Jugoslaviji u kojoj se višak društvenog proizvoda ulagao u reprodukciju života, poglavito stanovanje. Naslijeđe tadašnjeg urbanizma, pored svog jasnog opredjeljenja za tada teorijski dominantan funkcionalni urbanizam, kod nas je polučio visoki standard stanovanja velike većine gradskog stanovništva i kvaliteta onoga što smo u arhitektonsko planerskom smislu naslijedili je neupitna. No, isto tako spominješ tzv. „forimranje nove vlasničke klase“. To nije moj zaključak, to je još prije nekoliko godina utvrdio Boris Groys i ja bih se složila. U trenutku kada je velika količina društveno posredovanog stanovanja (zajedničko) podjeljena radnicima, a ovo je poslužilo kao sjajan ustupak i polazišna točka za restituciju kapitalističkih odnosa, tada smo svi kooptirani u priču o tome da ćemo postati vlasnici i da ćemo moći kapitalizirati to vlasništvo i samim tim uspeti se na društvenoj ljestvici. To je podvala koju je izvela i Margaret Tatcher osamdesetih u Londonu. Na taj način je uspješno gentrificirala npr. Covent Garden. Kod nas su procesi gentrifikacije puno sporiji, no ocijenila bih da formiranje vlasničke klase nikako nije naslijeđe samoupravnog sistema, ono je naprosto nužni mehanizam restitucije kapitalizma, dok je samoupravni sustav u naslijeđe ostavio činjenicu da nismo izbačeni na ulicu i da još uvijek uživamo određenu razinu standarda koja je izgradjena tijekom 50 godina druge Jugoslavije. Tu je bitno naglasiti da upravo zbog samoupravljanja i društvenog vlasništva koje je bilo teže otuđiti od onog državnog, ili centralno operiranog, pravo na stan pretvoreno je u pojedinačno vlasništvo i samim tim do neke mjere smo dobro prošli. Iako se iza toga krije perfidna ideološka prevara i nepravda, ipak nije se desio slučaj kao sa zemljama istočnog bloka u kojima je bilo moguće centralizirati ovo vlasništvo i dati ga na upravljanje privatnom kapitalu. Naslijeđe samoupravljanja, kada se radi o stanovanju, možemo nazvati našom sreći u nesreći.

A.M.: U Le monde si skoro objavila tekst koji se bavi odnosom neoliberalnih politika prema urbanom planiranju u Hrvatskoj[3]. Prema tim politikama cilj je da se s jedne strane investitori stave u privilegovani položaj kao pokretači urbanosti (kroz zakon o strateškim investicijama), dok se s druge strane oporezuju svi bez velike razlike u materijalnom statusu (kroz zakon o porezu na nekretnine). Kakve posledice ima ovakva shema po razvoj grada?

I.M.: Investitori su proklamovani pokretači urbanog razvoja još od sredine osamdesetih, samo što u posljednih trideset godina jezik i namjere zakona, kako to u neoliberalizmu biva, sve više inteziviraju mesijansku ulogu investitora, tj. legaliziraju komodifikaciju onih dobara i odnosa koje se nije moglo eksplicitno komodificirati, dok često pojam investitora služi kao legitimacija, tj. njegova uloga je instrumentalna u procesu ograđivanja. Zanimljiva je ta beatifikacija. No, promotrimo li proces razvoja gradova, tj. izuzmemo li instrumentarij poput mesijanskih navada investitora, možemo primjetiti da sustavno uništeni pokretači urbanog razvoja, industrija ili bilo koja privredna grana koja je ostvarivala supstancijalni višak društvenog proizvoda, nisu više u stanju proizvoditi vrijednost koja bi razvijala grad. Što zbog toga što su neke od njih propale, što zbog toga što ne postoje mehanizmi ulaganja vrijednosti bez posredovanja nameta, poreza, tj. države i kapitala i mi danas imamo situaciju u kojoj se generiranje vrijednosti i prosperiteta grada mjeri u mogućnosti rasprodaje zemljišta. To je jako vulgaran način odnosa spram resursa, pa se posljedično i planiranje kao struka vulgarizira do točke nestajanja. Novi zakoni naprosto preskaču bilo kakvu ingerenciju prostornih planova u trenutku kada se pojavi dovoljno slasna investicija. Dakle, između komodifikacije kao jedinog prirodnog stanja i kvantificiranja prostorne vrijednosti, gotovo da nema više posrednika kvalitete koji je bio sadržan u ulozi planera ili arhitekta. Došli smo do točke kada su, takoreći, pale maske. Svi osim kapitala i države postajemo izlišni.

Kada govorimo o porezu na nekretnine, iako bi on nominalno trebalo da prisili banke da se pristojnije ponašaju, meni je puno promblematičnija ideja u kojem ovaj novi namet zamjenjuje namjenska sredstva nekih drugih gradskih komunalnih odvajanja. O tome govorim kada potenciram temu posrednika – mi više u svojim mjesečnim računima nećemo plaćati direktne stavke naknada za, ne znam, parkove, igrališta ili slično, već ćemo na osnovu procjenjene vrijednosti naše nekretnine plaćati svoj obol gradskim vlastima za tu neobičnim mehanizmima utvrđenu vrijednost, a ta sredstva bit će utrošena u ono što odluče gradske ili vlasti lokalne samouprave. Na kraju, ta sredstva se mogu upotrijebiti po sili zakona o strateškim investicijama u svrhu komunalne infrastrukture za neku investiciju bez ikakvih prepreka u samom operativnom sustavu usmjeravanja sredstava iz grada, tj od građana, spram investicije i investitora.

A.M.: Uloga arhitekte se danas de facto često svodi na prekarnog radnika iza kulisa koji zavisi od impulsa kapitala, i od kojeg se očekuje da bude „apolitičan“. Nasuprot tome, u tekstovima često naglašavaš političku ulogu arhitekte. Kakve se alternative u tom smislu mogu očekivati kada je reč o političkom i urbanom aktivizmu?

I.M: Pa arhitekt nije uvijek prekarni radnik. Naime, kada pišem o prekarnom radniku najčešće se obraćam svojoj generaciji i onima nešto mlađim koji su često u nekoj čudnoj zabludi da će da ostvare pozicije njihovih prethodnika, tj. onog dijela generacije koja se razvila u drugoj polovici devedesetih i dvehiljaditima, a nerjetko putem velikih javnih natječaja, a neizostavno uz pomoć građevinskog boom-a. To se neće ponovo desiti na taj način, no i sve da se desi, takav tip razvoja podrazumjeva slavu i bogaćenje jednih i eksploataciju drugih. Taj segment pokušavam eksplicirati kada pišem o prekarnom radu arhitekata, koji je prekaran onoliko koliko i rad mnogih drugih, no čini mi se da su arhitekti, dizajneri, umjetnici i sl. jako malo svjesni uloge svoga rada i nadoknađuju nedostatke u kvaliteti života sa snovima o umjetničkom integritetu koji su, da ponovim tu sjajnu sintagmu – obična podvala.

Što se tiče alternativa, ja zaista ne znam što je realno očekivati, znam da bez kolektivne borbe za radnička prava ni položaj radnika u arhitekturi ne može biti bolji, a budući su dominantne ekonomske paradigme ustrojene na način da prekrajaju upravo prostor radi što veće dobiti, mislim da (a moje mišljenje svakako nije usamljeno) arhitekti i planeri moraju birati na koji način će pristupiti ovim izmjenama. Naprosto da odluče sa koje strane barikade će stati. Na nivou arhitektonskih organizacija, udruga i komore, osjećam da je mnogima jasno da gube kontrolu, tj. da su je već izgubili, neki čak i istupaju skupa sa civilnim udrugama, no to je još uvijek daleko od neke koherentne organizacije i pritiska koji bi obuhvatio stvarne prostorne probleme i povezao ih sa uvjetima rada kako arhitekata tako i ostalih. Eyal Wizeman je napomenuo u svojoj knjizi „Hollow land“ da ukoliko arhitektonske škole uskoro ne iznađu načine kako da budu mjesta na kojima se isprepliće aktivizam i planiranje, izgubit će doticaj sa stvarnošću, a posljedično i smisao. Nisam toliko upućena u obrazovni arhitektonski sustav koliko Eyal, pa ne mogu reći da bih imala hrabrosti reći istu stvar, no, u načelu, ovo mi zvuči dosta uvjerljivo.

Alternativna djelovanja u arhitekturi svakako postoje, mnoge progresivne arhitektonske skupine dugi niz godina zagovaraju i bore se za drugačiji pristup operiranju prostornih resursa, no još uvijek je to pitanje manjine i što je još gore – margine.

A.M.: Kada je reč o odnosu grada i otpora, možemo uzeti za primer proteste u Turskoj, koji i dalje traju. Povodom njih si nedavno pisala o klasno-geografskoj segregaciji Istanbula[4]. Na koji način prostor i urbanističko (ne)planiranje može uticati na zaoštravanje klasne raslojenosti i kako je ovo uticalo na situaciju u Gezi parku?

I.M.: Pa to je veoma kompleksno pitanje koje, bojim se, ne može biti pokriveno u ovih nekoliko redaka. No ono što sam pokušala objasniti u osvrtu na Istanbul, bila je zapravo veza između otuđenja društvenog, otuđenja funkcionalnog metabolizma grada od radničke klase kako u Turskoj, tako i u Hrvatskoj. Svaki grad, naravno, ima svoje datosti i povjesti drugačije od drugih, no način na koji se danas gradovi proizvode brišu ove razlike. Tako sam se u eksplikaciji uglavnom skoncentrirala na klasični tip analize otuđenja zajedničkog (ili javnog, kako god) u kojem izmjene u pravnim odnosima prema prostornim resursima kako u Turskoj, tako i u Jugoslaviji, ostavljaju radničku klasu geografski podjeljenju, mentalno i kulturno segregiranu i što je najvažnije, znatno realno osiromašenu. Ono što često napominjem, a tu se nadovezujem na Goran Musića, je činjenica da mi više nemamo mehanizme kako da uđemo u prava nad prostorom putem svog rada, već se ovo pravo isključivo posreduje vlasništvom. Gradovi se danas proizvode kao profitabilne i profitabilnije čestice, a da bi to bilo učinjeno, bilo je potrebno do te mjere deregulirati rad i sustavno uništavati oblike kolektivnog organiziranja, pa potom kooptirati radnike da su vlasnici, kako bi došli do trenutka u kojem se vrijednost izvlači ne samo od našeg rada nego poglavito iz uvjeta našeg života putem stambenih, studentskih i inih kredita. Grad je postao centralno mjesto naše eksploatacije – mjesto ekstrakcije viška vrijednosti iz same reprodukcije života, a svaka borba u gradu mora se razumjeti kao otpor ekstrakciji viška vrijednosti iz same reprodukcije života.

 

 


[1] Iva Marčetić je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2009. godine. Od 2006. godine rаdilа je u rаznim arhitektonskim biroima, kаo što su 3LHD i de Architekten Cie. Bila je članica udruge 'Platforma 9,81' gdje je saurađivala na istraživanjima „Trešnjevački žurnal“ i „Nevidljivi Zagreb“, i u orgаnizaciji brojnih javnih dešаvаnjа, na temu arhitekture i urbanizma, u Zаgrebu i regiji. Od 2009. godine, članica je neformalne grupe arhitekata „Pulska grupa“ s kojom u ljeto iste godine organizira kongres „Grad postkapitalizma“. Nakon kongresa, grupa uređuje i izdaje istoimenu knjigu. Kao članica Pulske grupe dio je tima koji je predstavljao Hrvatsku na „Trinaestom venecijanskom Bijenalu Arhitekture“ 2012 godine sa radom “Direktna demokracija zahtijeva direktni prostor”. Redovito objavljuje tekstove na temu arhitekture, i urbanizma koji su dosad izašli u časopisima „Zarez“, „Le monde diplomatique“, „Čovjek i prostor“, „Lica ulice“, kao i na  „Trećem radiju Hrvatske radiotelevizije“, potom na internetskim portalima „Kulturpunkt“, „Slobodni filozofski“, „Designed.rs“ i drugim. U toku 2011/12. bila je jedna od stipendistkinja “Akademie Schloss Solitude”. U zimu 2013. bila je stipendistica “Centra za nove medije_kuda.org” iz Novog Sada. Trenutno živi u Zagrebu.

 

[2] O tome vidi Ivinu recenziju knjige Dubravke Sekulić ,Glotz Nicht so Romantisch! O ekstra-legalnom prostoru Beograda. Recenzija je dostupna na: http://www.covjekiprostor.net/hr/glotzt-nicht-so-romantisch~53/

[3]Marčetić, Iva, „Tko gradi grad? Od our-a do opreativne skupine“, Le monde diplomatique, 2013/04 http://lemondediplomatique.hr/wp-content/uploads/2013/04/LMD-HR-02-tko-gradi-grad-od-our-a-do-operativne-skupine.pdf

[4]Vidi: http://vizkultura.hr/dva-druga-s-klupe-za-obradu/

Print Friendly, PDF & Email
Share
Translate »