Category Archives: Intervjui

16 feb

NOVA GRČKA VLADA. Intervju sa Jozef Halevijem

NOVA GRČKA VLADA.

INTERVJU SA JOZEFOM HALEVIJEM[1]

Ovih dana izašli su mnogi članci o novoj grčkoj vladi a posebno o nekim njenim članovima. Većina tih članaka se usredsredila na spoljne aspekte a ne na suštinu, tj. na to koje ekonomske politike će novi sastav vlade moći da sprovede u delo.

Intervjuisali smo Jozefa Halevija, profesora ekonomije pri Univerzitetu u Sidneju koji dobro poznaje Janisa Varufakisa, novog ministra finansija Grčke, čiji je prijatelj i sa kojim je čak napisao jednu knjigu (zajedno sa Nikolasom Teokarakiksom): “Modern Political Economy: making sense of the post-2008 world” (Routledge).

Noi Restiamo: Možeš li nam dati tvoje mišljenje o rezultatima skorašnjih izbora u Grčkoj?

Jozef Halevi: Moje mišljenje je u suštini pozitivno. Naravno, postoji problem prouzrokovan time što Siriza stoji na vrlo heterogenim pozicijama. Međutim hteo bih reći da je potreba koja se rodila iz krize Pasok-a očigledno našla izlaz u Sirizi. Nije ga mogla naći u KKE (grčka komunistička partija), to je nemoguće. Da bi izabrali komunističku partiju potrebno je biti ideološki struktuiran, a populacija koja ja izlazila iz krize Pasok-a to nije bila. Dakle, moj sud je u suštini pozitivan, iako se meni Siriza baš i ne dopada mnogo.

halevi and varoufakis

Read More

Share
01 feb

GEOGRAFIE DEL POTERE. Dal Nord al Sud e ritorno

GEOGRAFIJE MOĆI – SA SEVERA KA JUGU I NAZAD, Intervju sa napuljskom grupom Città Future, na italijanskom objavljen u njihovom časopisu.

GEOGRAFIE DEL POTERE. Dal Nord al Sud e ritorno

Il Collettivo Gerusija intervista Città Future  

L’intervista riportata di seguito, condotta dal «Collettivo Gerusija (http://gerusija.com/)» di Novi Sad (Serbia), è stata pubblicata sulla rivista «Stvar/Thing-Journal for theoretical practices», num. 6, 2014.

Collettivo Gerusija: Come potreste presentare il vostro gruppo, la vostra rivista e le linee generali in cui si articola il vostro lavoro?

Città future: Per rispondere a questa domanda sarebbe necessario dividere la breve storia della nostra rivista in diversi periodi. Quello originario, in cui ancora doveva formarsi un gruppo di collaboratori più o meno assidui, nel quale l’obiettivo era sostanzialmente quello di riuscire a dare una lettura politica della realtà e dei cambiamenti allora in corso senza adottare una prospettiva “politicista”, senza cioè essere dentro la politica ufficiale. C’è stato poi un secondo periodo, in cui abbiamo individuato tre nuclei tematici o rubriche da sviluppare (“Esperienza e rappresentazione”, “La città dell’uomo” e “Transizioni”), con l’ambizione di farli diventare anche gruppi di lavoro in grado di darsi obiettivi di studio più condivisi e a lungo termine e in cui la rivista era sostanzialmente il risultato dell’assemblaggio di articoli ruotanti attorno alle rubriche. Infine c’è il periodo attuale, in cui siamo, con difficoltà, alla ricerca di un nuovo equilibrio, forse impossibile, tra l’indole politica iniziale e la tendenza all’approfondimento focalizzato su singoli punti che, per altri versi, avvertiamo come necessaria in questo momento, in un’indagine problematica che affronti anche il senso del “fare politica” oggi.

Read More

Share
11 jul

GEOGRAFIJE MOĆI – SA SEVERA KA JUGU I NAZAD.

Razgovor sa napuljskom grupom Città Future

banner-principale

Gerusija: Kako biste predstavili vašu grupu, vaš časopis i generalne crte u kojima se artikuliše vaš rad?

Città future: Da bismo odgovorili na ovo pitanje neophodno je podeliti kratku istoriju našeg časopisa u različita razdoblja: prvobitno razdoblje u kojem je još uvek trebalo da se obrazuje grupa manje više revnosnih saradnika, čiji je cilj u suštini bio da se izađe sa političkim čitanjem stvarnosti i promena koje su onda bile u toku, a da se ne usvoji jedna “politizirajuća” perspektiva, to jest da se ne bude unutar zvanične politike; i drugi period, u kojem smo izdvojili tri tematska jezgra i rubrike za obradu (Iskustvo i predstava, Grad čoveka, Tranzicije), sa ambicijom da ih pretvorimo u radne grupe koje su kadre da postave zajedničke i dugoročne ciljeve proučavanja i gde je časopis u suštini bio rezultat kompilacije članaka koji su vrteli oko tih rubrika. Časopis kreće sa nultim brojem januara 2010 godine (vidi: http://www.cittafuture.org/). Doduše, manifest je iz decembra 2008. godine (vidi: http://www.cittafuture.org/index/Manifesto-inglese.html). I na kraju, trenutni period u kojem smo, uz poteškoće, u potrazi za novom, možda nemogućom ravnotežom između početnog političkog karaktera i težnje za produbljivanjem fokusirane na pojedinačne tačke koje iz drugih razloga u ovom momentu osećamo kao nužne u problematskom istraživanju koje se suočava i sa tim šta je smisao “bavljenja politikom” danas.

Gerusija: Ime vašeg časopisa direktno upućuje na delo Antonija Gramšija, odnosno na La Città Futura (Budući grad), čuveni zbornik objavljen 1917. koji je uključivao i jedan od najpopularnijih Gramšijevih tekstova, tekst o ravnodušnima. Pre svega kako ocenjujete značaj Gramšijeve misli, danas, u ovoj fazi kapitalizma i hegemonije neoliberalne ideologije? Čini nam se da ideja “budućeg grada”, kao prostor borbenog saučestvovanja građana gde, kako je pisao Gramši, društveni lanac neće padati na teret malobrojnih koji se žrtvuju, nije izgubila na aktuelnosti.

Read More

Share
11 jul

BAUK KRUŽI SLOVENIJOM: PRVI KORACI INICIJATIVE ZA DEMOKRATSKI SOCIJALIZAM. Intervju sa Lukom Mesecom

Koalicija „Združena levica“ kojoj pripadaju Demokratska stranka rada (DSD) i Stranka za održivi razvoj Slovenije i ekosocijalizam (TRS), te Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS) iz Slovenije, na nedavnim izborima za Evropski parlament je osvojila 5,48% glasova. Budući da je reč o prvoj i uspešnoj kandidaturi nove leve stranke u Sloveniji i regionu, objavljujemo intervju sa predstavnikom IDS-a, Lukom Mesecom.

10522474_338040709687828_1723318810325493318_n

Gerusija: Nedavno ste osvojili 5,48% glasova na evropskim parlamentarnim izborima. Šta to znači za IDS i kakav je vaš stav prema funkciji i ulozi Evropskog parlamenta?

Luka Mesec: Sa jedne strane, to je veliki uspeh za IDS i za koaliciju „Združena levica“, posebno u odnosu na partije „levog centra“ poput Socijaldemokrata i Pozitivne Slovenije. Naime, mi kao nova levica – sa radikalnim programom i bez ikakvih sredstava – osvojili smo samo 1% glasova manje od trenutno najveće parlamentarne stranke „Pozitivna Slovenija“ (PS) i samo 2% manje od Socijaldemokrata (SD) koji imaju preko 10.000 članova i dugu tradiciju.

S druge strane, nije potpuno jasno šta je doprinelo takvom rezultatu. Moguća je i interpretacija da smo takvu podršku zapravo dobili zbog slabosti PS i SD. Naime, PS je jedan mesec pre izbora počeo da se raspada zbog frakcijskih sukoba dok je SD imao vrlo nepopularnog predsednika koji je izgubio veliki deo potpore. Koja od ove dve interpretacije je tačna, videćemo 13. jula na parlamentarnim izborima. Ovde će situacija za nas biti vrlo teška: s jedne strane, menja se predsednik SD-a i novi predsednik je počeo da gradi „levi blok“ oko SD; s druge strane, u politički prostor je stupio novi akter, Miro Cerar. On je vrlo zanimljiv lik. Mogli bismo reći da je „otelovljenje savremene mainstream ideologije“: on je sve što hoće ljudi. On je „odgovoran“ muškarac u pedesetima, poznata ličnost i dežurni moralista. I – što je najbitnije – dosta je neodređen, tako da svako u njega može da projektuje svoje ideale. Odmah po nastupanju dobio je podršku od 33% u Sloveniji.

To jako pogoršava situaciju jer će se naravno deo naših birača odlučiti za jednu od te dve opcije (SD ili Miro Cerar). To je posebno opasno zbog toga što će slovenski „levi“ glasači glasati za najjačeg protivnika Janeza Janše (vođe desnice) pošto se boje Janše kao „slovenačkog Orbana“. U takvoj situaciji i naši birači će vrlo verovatno glasati za Mira Cerara ili SD.

 

Read More

Share
04 jul

NIŠTA NIJE ELITISTIČKIJE OD PODJELE NA EZOTERIČNO I EGZOTERIČNO ZNANJE

Intervju sa Stipom Ćurkovićem[1]

vodila: Maja Solar

 

Maja Solar: Za razliku od novinarske scene u Srbiji, u Hrvatskoj postoji nekoliko kritički orijentiranih novina (Zarez, Novosti, Le monde diplomatique…) koje nude levičarske tekstove i analize političko-društvenih situacija. Ove novine daju kritičku perspektivu u smislu da ne ponavljaju dominantne liberalne, nacionalističke i slične mantre, kojima je prezasićena većina medija. Urednik si mesečnih novina Le monde diplomatique, koje u Hrvatskoj izlaze od ove godine. Možeš li objasniti koncept ovog mesečnika, te reći nešto o izboru tema i politici prevoda LMD-a?

Stipe Ćurković: Matično izdanje Le monde diplomatiquea (LMD) izlazi u Francuskoj od 1954. godine. Danas izlazi na preko dvadeset jezika u preko četrdeset međunarodnih izdanja – neka su isključivo web izdanja, druga izlaze kao mjesečni prilog dnevnim ili tjednim novinama, a neka izlaze kao samostalno izdanje. LMD se rano profilirao kao novina s otvorenim političkim simpatijama prema antikolonijalnoj borbi zemalja Trećeg svijeta, a kasnije je postao jedan od prominentnijih medija povezanih s takozvanim alter-globalizacijskim pokretom. LMD se vrlo rano kritički suprotstavio usponu neoliberalizma – i kao ideologiji i kao sve dominantnijoj ekonomsko-političkoj praksi nametanja tržišta kao mehanizma regulacije sve šireg opsega društvenih odnosa.

Nadalje, rekao bih da je jedna od specifičnosti LMD-a da se – što eksplicitno, što implicitno – kritički suprotstavlja i ideologiji profesionalizma kao dominantne ili defoltne pozicije u novinarskom polju. Prema toj ideologiji, istinski profesionalno novinarstvo je po definiciji apolitično i ima se zadovoljavati iznošenjem faktografije i politički bezinteresnim registriranjem pluraliteta političkih mišljenja, bez pristranosti. Već i površan pogled na dominantne medijske prakse i najrazvikanijih perjanica "novinarskog profesionalizma" (slučajno ili ne, redom su posrijedi mediji iz anglofonog ili bar zapadnog svijeta) otkriva međutim upadljivu diskrepanciju između apolitičnosti i inkluzivnosti na deklarativnom planu i realne dominacije (neo)liberalnih i pro-tržišnih sadržaja u praksi. No tu posrijedi nisu samo ili čak ni prvenstveno nedoslijednost ili oportunizam. Sama definicija profesionalizma kao onoga što se suprotstavlja "ideologiziranom novinarstvu" u svojim konzekvencama u pravilu ne znači ništa drugo nego konformizam: kada kao ideološke i politizirane prepoznaje samo pozicije koje se situiraju izvan dominantnog konsenzusa, ideologija profesionalizma, koja se definira u opreci spram njih, istovremeno se implicitno identificira s hegemonijskim pozicijama i tako sudjeluje u njihovoj normalizaciji i perpetuaciji. "Pluralizam" tako efektivno ne znači više od kretanja unutar uskog spektra varijacija dominantnog ideološkog konsenzusa. Tako dobivamo strukturnu logiku konformizma koji za samog sebe ostaje nevidljiv kao ideološki ili politički izbor: isto kao što prekoračenje tog konsenzusa podrazumijeva zauzimanje (eksplicitno ili ne) političkih pozicija u opoziciji spram njega, kretanje unutar konsenzusa odsutnost vlastite distance može predstavljati kao apolitičnost ili ne-ideologičnost. Tako ideologija profesionalizma služi i ideološkoj funkciji  naturalizacije postojećih društvenih odnosa. Implicitna operativna krilatica je TINA – There is no alternative! U krizi kapitalizma se može govoriti o greškama ovih ili onih političara, o pohlepi bankara, o možda pretjeranoj deregulaciji itd., ali onoga trenutka kada se kritizira sam kapitalizam kao ekonomski sustav, ispada se iz konsenzusa i gube se epolete profesionalno prihvatljivog. Na te je strukturne implikacije ideologije profesionalizma u novinarstvu upozorio američki teoretičar medija Robert McChesney.

LMD je živi primjer drugačije koncepcije novinarstva, koji ne bježi od činjenice da ne postoji tako nešto kao novinarstvo – pa ni javni govor u širem smislu – s onu stranu političkog. Eksplikacija neizbježnih političkih uloga i pozicija ne mora stajati u opreci s analitički ozbiljnim, empirijski vjerodostojnim i dobro fundiranim novinarstvom. Dapače, pozicija izvan konsenzusa, kao što su mnogi kritični teoretičari davno primijetili, u pravilu znači i veći teret elaboracije i argumentativne eksplikacije: pozicije koje se ne mogu oslanjati na podudarnost s hegemonijskim "zdravim razumom" kao jedini zalog vlastite plauzibilnosti imaju snagu svojih argumenata. U tome ona je i inherentno demokratičnija jer dozvoljava čitatelju uvid u premise vlastite argumentacije, pa time otvara i prostor za eventualne refutacije i kritički dijalog. 

M.S.: Tekstovi koji se nalaze u LMD-u paradigma su levog istraživačkog novinarstva. Stilski, oni su nešto između popularnijih i akademskih tekstova. Dakle, iako je reč o ozbiljnijim ekonomskim, političkim, sociološkim, kulturološkim i sl. analizama savremenih događanja, često potkrepljenim stručnom literaturom, rečnik nije hermetičan i razumljiv samo akademskoj publici. Ipak, tekstovi nisu laki, ako imamo u vidu uvrežen jezik (žutog) novinarstva koji dominira. Kojoj čitalačkoj publici se obraćaju ovi tekstovi?

S.Ć.: Mislim da se žanrovski prosjek tekstove u LMD, bar u nekoj idealnoj projekciji, doista kreće na sjecištu između "klasičnijeg", ali kritičkog, istraživačkog novinarstva i akademskog tipa analize. To ne mora biti točno za svaki pojedinačni tekst, mnoge je vrlo lako jasno svrstati u jedan od tih dvaju polova, ali u cjelini, oni ipak supostoje unutar iste publikacije i u istom kontekstu, kreću se unutar istog raspona tema, i bar u tendenciji proizvode i neke "hibridne" oblike. Mnogi to uzimaju kao polazište kritike LMD-a. Te kritike se, u pravilu, onda kreću u dva smjera. S jedne strane, neki od onih koji sebe percipiraju kao profesionalne novinare ili branitelje neupitnosti dominantnih medijskih praksi u uvođenju teorije u novinarstvo vide oblik nelegitimnog uplitanja (o političkom sam aspektu već govorio). S druge strane, LMD se iz istih ili sličnih razloga onda optužuje za intelektualni elitizam.  Optužnica dakle glasi: LMD je elitistički proizvod i kao takav ne samo da ne može nikad biti normativna paradigma za novinarstvo kao takvo, nego zbog svog elitizma ujedno stoji u kontradikaciji i s vlastitim političkim i društvenim ambicijama (i neki "dobronamjerniji" komentatori LMD su hvalili iz istih razloga: kao glasilo za elite).    

Ne niječemo da je LMD intelektualno zahtijevniji od tabloidne prakse koja se ustalila kao mejnstrim, pa time i kao tobože samorazumljiva normalnost i nulta razina novinarstva. No ne mislim da su posrijedi tekstovi koji bi po svojoj formi bili nerazumljivi prosječno obrazovanom i zainteresiranom čitatelju.

Važnije je, međutim, nešto drugo. Ono što definitivno ne prihvaćamo jest da se iz atestiranja intelektualne ozbiljnosti izvodi automatski zaključak o elitističkom karakteru novina i modela javnog govora (jer mediji fundamentalno nisu ili ne bi trebali biti ništa drugo nego prostor javnog govora) koji pokušava afirmirati. U povijesti političkih ideja, ništa nije elitističkije od podjele na ezoterično i egzoterično znanje, tj. od ideje da su neki sadržaji i tipovi znanja namijenjeni isključivo elitama, a drugi, simplificirani, širokim neodraslim masama. To je već u svome historijskom ishodištu bio eksplicitno i samosvjesno antidemokratski koncept, a ostao je to i do danas. No nisu samo neokonzervativni učenici Leoa Straussa ti koji danas svoje djelovanje i oblike javnog govora legitimiraju tim antidemokratskim premisama. Činilo se to nekome paradoksalnim ili ne, tabloidni mejnstrim djeluje po istoj logici. Jer ništa ne podrazumijeva toliko elitističkog prezira prema masama kao tobožnje servisiranje njihovih "niskih strasti", kao ideja da se za veliku nedoraslu većinu stvari moraju simplificirati do neprepoznatljivosti, da se svaki politički, ekonomski ili socijalni problem mora reducirati na njegove personalne nositelje i logiku beskrajnog niza skandala bez strukturne ili sistemske pozadine. Iza cinične formule "Mi im samo dajemo što žele!" krije se još ciničnija – "Mi im dajemo samo ono što su jedino sposobni shvatiti!". Pritom se dakako iz vida gubi da takva medijska praksa aktivno i presudno proizvodi tu pretpostavljenu "nedoraslost" koju onda pretvara u vlastiti alibi. Da ponovim jedan argument koji se 2009. često koristio u obranu medijske strategije studentskog pokreta: "Tko pretpostavlja da se obraća idiotima, samo idiote može i proizvesti." A taj "idiotizam" nije politički nevin. Ako pogledamo etimološki korijen riječi idiot, vidjet ćemo da se izvorno odnosila na one koji su nesposobni sudjelovati u stvarima od društvenog interesa. Odnosno, u kantovskoj varijanti – na one koji su uskraćeni za sposobnost javne upotrebe uma. Tu sposobnost treba kultivirati, prije svega tako da se odbija podjela na ezoterično i egzoterično znanje i oblike govora, sa svim njezinim antidemokratskim implikacijama.

Read More

Share
04 jul

GRAD KAO CENTRALNO MESTO EKSPLOATACIJE

Intervju sa Ivom Marčetić[1]

vodio: Aleksandar Matković

 

Aleksandar Matković: Jedna od glavnih karakteristika Gerusijinog angažmana je naglasak na zajedničkosti: od zajedničkih dobara, commons-a, pa do socijalnog principa i samoorganizacije. Čini mi se da je to tačka na koju se i tvoj rad dosta fokusira. Možeš li u vezi s time nešto reći o tome kakva je situacija u Hrvatskoj kada je reč o borbama za javna dobra?

Iva Marčetić: Počet ću od prvog dijela tvog pitanja, budući bih se voljela osvrnuti na terminološku pomutnju koja nastaje u nekoliko posljednjih godina koliko su teme zajedničkog kao operativnog modela, dominantne u nekom lijevom (i ne samo lijevom) diskursu. Ti navodiš zajednička dobra, samoorganizaciju i javna dobra, a tema zajedničkog često danas u raspravama podrazumijeva distinkciju između javnog i zajedničkog po principu opreka otvoreni pristup/kontrolirani pristup ili vlasništva državno/ničije. Tu bih odmah naglasila da te podjele rijetko posjeduju eksplanatornu dimenziju koja može pojasniti mjesto borbe i postati fokus mobilizacije. Marksistička analiza zajedničkog poput one Petera Linbaugha ili Silvie Federici treba iščitavati kao idejna podloga na kojoj možemo razumjeti na koji način se danas komodificiraju naši društveni odnosi ili javne ulice ili voda, tj. do koje mjere, a ovo je ključno za raspravu o zajedničkom, materijalni uvjeti koji su omogućavali određenu kvalitetu reprodukcije života bivaju komodificirani, ili ako hoćete ograđeni, a naš život sve nekvalitetniji. Tu počinje priča o zajedničkom i javnom. Smatram da je rasprava o modalitetu organizacije (spominjete samoorganizaciju) pitanje datosti trenutka i sredine u kojoj se dešava određeni otpor. Dakle, ako pričamo o našim prostorima, prostorima bivše Jugoslavije, tada borbu za javna dobra ne smijemo promatrati kao proces izdvojen iz istorijskih nam zajedničkih datosti. Otuđena sredstva proizvodnje i transformacija zemljišta u profitabilni aparat tijekom posljednih 23 godine (za što je teren pripremljen još i davno prije) polučila su, za početak, duboki osjećaj nepravde, no da ne ulazimo u psihologizaciju pobune, mislim da se na javnim prostorima grada često dešava upravo osvještenje o sili sistema koji se tu materijalizira i konačno prikazuje kao kontrolni i represivni mehanizam. Tako da borba za Varšavsku ulicu ili Srđ imaju iznimno mobilizacijski potencijal. Te borbe polučile su vidljivost otpora i uvezale mnoge aktere, no ne smijemo zaboraviti da se na tome organizirano radilo godinama, da otpor nije došao sam od sebe i da je premrežio aktere studentske borbe, nezavisne kulturne scene kao i radničkih organizacija. Mislim da ako govorimo o stanju borbi za javni prostor u Hrvatskoj, onda možemo govoriti o pripremljenoj podlozi za još dalekosežnije povezivanje i na neki način konačno definiranje jasne veze između otuđenja javnog prostora i uvjeta rada. Mislim da nam slijede vremena u kojima će biti ključno povezati se, a na tome se već intenzivno radi, sa sindikatima i ostalim tipovima kolektivnog organiziranja kako bi se sustavno i ozbiljno mogli boriti protiv još jednog, nadolazećeg, vala privatizacije.

A.M.: Na jednom mestu pišeš da je nekadašnja društvena svojina podrazumevala da stanovi ne podležu pravilima tržišta jer se njihova razmenska vrijednost ne može odrediti, pošto nisu vlasničke jedinice[2]; međutim, privatizacije ovih dobara u neoliberalizmu stvorile su novu klasu vlasnika. Dakle, kakvu ulogu igra socijalističko nasleđe urbanizma danas?

I.M.: Pa mislim da ulogu ovog naslijeđa itekako možemo osjetiti često u svojim osobnim obiteljskim povjestima. Mnogi od nas, pa tako i ja, žive u stanovima ili od razmjene ili prodaje stanova koji su nekad bili u društvenom vlasništvu, a koji su odjednom podjeljeni u privatne jedinice. Relativna kvaliteta života koju npr. ja danas uživam, direktno je naslijeđe načina proizvodnje prostora u Jugoslaviji u kojoj se višak društvenog proizvoda ulagao u reprodukciju života, poglavito stanovanje. Naslijeđe tadašnjeg urbanizma, pored svog jasnog opredjeljenja za tada teorijski dominantan funkcionalni urbanizam, kod nas je polučio visoki standard stanovanja velike većine gradskog stanovništva i kvaliteta onoga što smo u arhitektonsko planerskom smislu naslijedili je neupitna. No, isto tako spominješ tzv. „forimranje nove vlasničke klase“. To nije moj zaključak, to je još prije nekoliko godina utvrdio Boris Groys i ja bih se složila. U trenutku kada je velika količina društveno posredovanog stanovanja (zajedničko) podjeljena radnicima, a ovo je poslužilo kao sjajan ustupak i polazišna točka za restituciju kapitalističkih odnosa, tada smo svi kooptirani u priču o tome da ćemo postati vlasnici i da ćemo moći kapitalizirati to vlasništvo i samim tim uspeti se na društvenoj ljestvici. To je podvala koju je izvela i Margaret Tatcher osamdesetih u Londonu. Na taj način je uspješno gentrificirala npr. Covent Garden. Kod nas su procesi gentrifikacije puno sporiji, no ocijenila bih da formiranje vlasničke klase nikako nije naslijeđe samoupravnog sistema, ono je naprosto nužni mehanizam restitucije kapitalizma, dok je samoupravni sustav u naslijeđe ostavio činjenicu da nismo izbačeni na ulicu i da još uvijek uživamo određenu razinu standarda koja je izgradjena tijekom 50 godina druge Jugoslavije. Tu je bitno naglasiti da upravo zbog samoupravljanja i društvenog vlasništva koje je bilo teže otuđiti od onog državnog, ili centralno operiranog, pravo na stan pretvoreno je u pojedinačno vlasništvo i samim tim do neke mjere smo dobro prošli. Iako se iza toga krije perfidna ideološka prevara i nepravda, ipak nije se desio slučaj kao sa zemljama istočnog bloka u kojima je bilo moguće centralizirati ovo vlasništvo i dati ga na upravljanje privatnom kapitalu. Naslijeđe samoupravljanja, kada se radi o stanovanju, možemo nazvati našom sreći u nesreći.

Read More

Share
Translate »