20 jul

Ankica Čakardić_Ženski problem u političkoj ekonomiji – od jugoslavenskog samoupravljanja do mjera štednji

Sažetak: Tema će u metodološkom kontekstu historijsko-materijalističke analize skicirati „ženski problem“ u dvama različitim sistemima političke ekonomije, gdje se prvi referira na jugoslavensko samoupravljanje, a drugi se – preko tzv. hrvatskog tranzicijskog perioda 90-ih sve do trenutne ekonomske krize i mjera štednje od 2009. naovamo – tiče kapitalističkog načina proizvodnje koji se uspješno formira nakon prvobitne akumulacije kapitala u ratnoj Hrvatskoj. Tezom koju bih ovdje ponudila pokušala bih ukazati na činjenicu da oba spomenuta sistema generiraju dvostruku opresiranost kao osnovni modus ženskog života koji se ozbiljuje kao utemeljenje društvene reprodukcije i proizvodnje znanja, koja joj na specifičan način određuje sadržajni i formalni smisao. Kada je riječ o društvenoj/socijalnoj reprodukciji koja je za ovu temu ključni element unutar kojega raspravljamo o ženskom položaju unutar određenih proizvodnih odnosa, tada pokušavam upozoriti na tvrdoglavu konzistentnost problema kućanskog i obiteljskog rada koji se kreće od njegovateljskog posla vezanog za djecu i starije, seksa kao rada i njegovih bitnih potencijala koji reproduciraju radničku klasu do različitih oblika neplaćenih poslova u sferi doma.

Ključne riječi: feminizam, jugoslavensko samoupravljanje, mjere štednje, kapitalizam, proizvodni odnosi, historijski materijalizam

 

1. Ženski problem u jugoslavenskom socijalističkom samoupravljanju

U poslijeratnom razdoblju (nakon 1945) Jugoslavija je sprovela niz promjena u načinu upravljanja ekonomijom. To razdoblje se ugrubo može podijeliti na administrativno-centralističko (1945-50), nakon kojeg je došlo do uvođenja radničkog samoupravljanja (1950), decentralizacije i deetatizacije, i koje je konačno – sa SFRJ Ustavom iz 1947.g. – transformirano u razdoblje razvijenog socijalističkog samoupravljanja.[i] Citirajući jednog od najbližeg suradnika Josipa Broza Tita i glavnog konceptualnog tvorca jugoslavenskog samoupravnog socijalizma:

„Osnova svih sloboda i prava radnih ljudi i građana u našem socijalističkom društvu jeste pravo na samoupravljanje. To je novo i direktno demokratsko socijalističko pravo, koje je moguće jedino u uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i vladajuće pozicije radničke klase u društvu. Ovo pravo je neupitno i neotuđivo, i kao takvo pripada svim radnim ljudima i građanima.”[ii]

Pravnu dimenziju koju Kardelj spominje u ovom citatu treba smjestiti u područje  radne ravnopravnosti žena i muškaraca, napose kad je riječ o različitim radnim ugovorima, slobodnom vremenu i njegovoj alokaciji te obiteljsko-kućanskim obavezama koje će ometati ženu da, s jednu stranu, participira u političkom i samoupravljačkom angažmanu ali i da, s drugu stranu, ukazuju na deklarativnu, nikako faktičku razinu radne ravnopravnosti muškaraca i žena. Dakako, taj vid radne neravnopravnosti će u kasnijem periodu kapitalističkog načina proizvodnje u okvirima liberalne demokracije i izražene klasne razlike biti i dublje prisutan, kao politička, socijalna i ekonomska nejedankost žena i muškaraca.

Samoupravljanje je u idealtipskom smislu – kad je riječ o emancipaciji žena – zagovaralo restrukturiranje privatne sfere života tako da ona postane sastavnim dijelom jedinstvene društvene organizacije. Na taj su način mnoga „ženska pitanja“, u prvom redu kućanski rad, trebala u praksi postati opće-društvena, socijalizirana. No, bez obzira na nominalne egalitarne zahtjeve samoupravnog sistema, ono što se u Jugoslaviji počelo događati uslijed prvih tehnokratskih upliva u samoupravljački model političke ekonomije dva su problema: prvi i najvidljivi se ogledao u nedovoljnoj afirmaciji radničke klase u upravljanju i „zaostajanje“ u progresivnom ostvarivanju pretpostavljenog položaja žena o čemu će u nastavku teksta biti više govora.[iii]

Premda je ponešto teže pronaći neprogramatske tekstove koji su pisani u Jugoslaviji a koji bi ponudili kritičku analizu ženskog statusa u samoupravljanju, neki nam radovi ipak omogućuju bitne podatke, ako ne i adekvatnu analizu. Istraživanje o samoupravnom i radnom položaju žena u Bosni i Hercegovini omogućilo je čitavi niz zanimljivih podataka, primjerice na pitanje „što društveno angažiranje i samoupravni angažman znači za žene“ 35.7 % ispitanica je izjavilo da im to nosi samo brojne i dopunske obaveze, za 16.4 % ta mogućnost ne znači ništa, 12.8 % nema o tome svoje mišljenje i za 32 % ispitanica to znači niz pogodnosti.[iv]

Drugim riječima, preko 50 % ispitanica ima negativno mišljenje o samoupravljanju, a primarni razlog je opterećenost kućanskim i obiteljskim poslovima. S obzirom da uzorak zahvaća urbane sredine i visoki postotak vršiteljica društvenih funkcija različitog ranga, otuda je velikim dijelom moguće interpretirati stav o „nizu pogodnosti“ koje je samoupravljanje omogućavalo ženama. U tom smislu, pitanje ženskog angažmana u društvenim i samoupravnim praksama je klasno pitanje (u razlici među ženama i razlici muškog i ženskog položaja u samoupravljanju) koje se temelji primarno na problemu slobodnoga vremena i problematičnoj distribuciji obiteljsko-kućanskoga rada. Na pitanje „zašto žene u samoupravnom odlučivanju nedovoljno učestvuju“ u spomenutom istraživanju dobijamo ovakve odgovore:[v]

1.      Uzrok je narazvijeno samoupravljanje – 7,69%

2.      Tradicionalno shvaćanje prema kojem je ženi mjesto u kući, a ne u političkom i samoupravnom životu – 20,17%

3.      Nedovoljno razvijena svijest žena – 14,00%

4.      Opterećenost žene poslovima u braku i porodici – 51,62%

5.      Samoupravljanje i nije „ženski posao“ – 4,78%

6.      Nema o tome svoje mišljenje – 1,36%

7.      Bez odgovora – 0,85%

Dvojbe nema, obiteljski, kućanski, neplaćeni rad, biološka reprodukcija i njega uopće trajni su problem koji će uvijek iznova reproducirati ženski subordinirani položaj, čak i ako se društveno-politički sustav zalaže za progresivnu demokratizaciju, dok se u liberalno-individualističkim formama pojavljuje kao nužnost. Taj historijsko-materijalistički argument bitno izlazi iz okvira rodno-teorijskog diskursa naglašavajući bitnu vezu pozicioniranosti spola u sistemu proizvodnih odnosa.

Nominalno, strategije razvoja socijalističke ekonomije i Savez komunista su upućivali na važnost znanstvenih istraživanja o položaju žena, idejno raščišćavanje teorijskih pitanja o položaju žena u društvu i obitelji, te poticali na praćenje svjetskih procesa u koje je ugrađena borba za ravnopravne životne i radne uvjete žena. Isticalo se da komunisti „trebaju odlučnije i efikasnije voditi borbu protiv raznih devijacija i otpora i svojim djelovanjem doprinositi da se uspješnije prevazilaze nazadna shvaćanja o ženi, naročito razna konzervativna i patrijarhalna shvaćanja, feministički i ekonomistički pristup i slično“.[vi]

Taj tip socijalističkog razumijevanja i prepoznavanja materijalističke fundamentalnosti ženskoga položaja u društvu i obitelji (iako mahom u nominalnom smislu) nakon sloma socijalizma više nikad neće naići na afirmativne „upute“ na liniji historijsko-materijalističke metodologije ženskog pitanja, premašujući svaki kasniji pseudoemancipatorski projekt koji se bazirao na juridičkim i identitetskim koncepcijama egalitarnosti. S jednu stranu, Bebel je pisao:[vii]

„Za nas je, stoga, žensko pitanje samo jedna faza općeg društvenog pitanja, koje trenutačno okupira sve inteligentne umove i čije konačno riješenje je moguće dostići jedino uklanjanjem društvenih ekstrema i zla koja su posljedica ovih ekstrema.

Međutim, žensko pitanje zahtijeva našu posebnu pozornost. Kakva je bila pozicija žene u drevnom društvu, kakva je njezina pozicija danas i kakva će biti u nadolazećem društvenom poretku, pitanja su koja se duboko tiču najmanje jedne polovice čovječanstva.“[viii]

a Paul Lafargue u članku Žensko pitanje piše:

„No, Kapitalizam nije otrgnuo ženu od domaćeg ognjišta bacivši je u društvenu proizvodnju ne bi li je emancipirao, već ju je eksploatirao okrutnije nego muškarca, tako da je bio oprezan da ne svrgne ekonomske, legalne, političke i moralne barijere koje je podigao kako bi je osamio u bračnom prebivalištu. Žena, eksploatirana od strane kapitala, podnosi bijedu slobodnog radnika i uz to nosi lance svoje prošlosti. Njezina ekonomska bijeda se pogoršala: umjesto da je izdržavaju otac ili muž, čijoj vladavini je i dalje podređena, ona je obavezna da zarađuje za svoj život; pod izlikom da ona ima manje potreba od muškarca, njezin rad je manje plaćen; a kada se njezin dnevni rad u dućanu, uredu ili školi završi, rad u kućanstvu tek počinje. Majčistvo, ta sveta i najviša društvena funkcija, u kapitalističkom društvu postaje uzrokom strašne mizerije, ekonomske i fiziološke“.[ix]

Ako se složimo s tvrdnjom da je jugoslavensko samoupravljanje (dakako, u nekoj podrobnijoj analizi to bismo mogli istaknuti za samoupravljanje uopće, referirajući se, pored ostaloga, i na netom navedene citate) veoma jasno detektiralo probleme ženske opresije i „poticalo“ na teorijsko-praktičko bavljenje njime, pitanje koje ćemo teško zaobići jest kako je moguće da uz feminističko-antifašističku tradiciju, socijalističko razvijanje strategija reaproprijacije kućanskog rada i čitavi set artikulacija i mjera koje su trebale emancipirati žene, one i nadalje ostaju u dvostruko opresiranoj poziciji?

Odgovori koji se obično pojavljuju najčešće ponavljaju samorazumljive teze o patrijarhalnosti društva (a u novije vrijeme ta se notornost uviđa i u tobožnjim tezama o repatrijarhalnosti) koje ni na koji način ne objašnjavaju razloge neuspjelih praksi ženske emancipacije. Takvo samo-razumijevanje patrijarhalnosti ima veze s identitetskim teorijama koje rijetko pokušavaju izaći iz okvira deskripcije i ponuditi neku eksplanatornost mimo transhistorijskog razumijevanja muško-ženske binarnosti, a koja bi uključivala strukturnu i klasnu kritiku spolne razlike te razumijevanje patrijarhata kao sistema proizvodnih odnosa.[x]

Ako uzmemo u obzir da su mahom dva feministička pitanja u jugoslavenskom samoupravljanju razmatrala faktičko neostvarivanje idealtipskih određenja ženske pozicije u obitelji i društvu – ono o neravnopravnosti žena i muškaraca kad je posrijedi radno pravo i ono koje je pokušavalo analizirati stvarno aktiviranje ženskog angažmana u samoupravljanju – jedino na taj način možemo istovremeno ponuditi kritiku titoističke predstave o „riješenosti“ ženskog pitanja, ali i kritiku feminizma koji će se od 70-ih godina prošlog stoljeća u depolitizirajućem modusu prestati baviti pitanjima odnosa produktivnog i neproduktivnog rada, strategijama feminističke borbe, klasnom perspektivom spola, fokusirajući se na tadašnje svjetske teorijske trendove i smještajući se u polje akademskog feminizma.

Budući da socijalistička „dobra volja“ nije bila politički aktualizirana, a žene su i nadalje ostale u dvostruko opresioniranoj poziciji koja će se neupitno generirati i kroz novonastale neoliberalističke oblike radne neravnopravnosti i eksploatacije, možemo tvrditi da postoji stanovita konzistencija ženske subordinacije koja se prenosi iz jednog modela političke ekonomije u drugi. U tom smislu, neoliberalizam shvaćamo kao aktivnu ulogu države u organiziranju oligopolije tržišta i komodifikacije socijalnog sektora, čime naracije i mitovi o „minimalnoj“ ili „neutralnoj“ državi onemogućuju validne teze o naravi neoliberalne države čime postaju neupotrebljivom alatkom u analizi stvarnosti.[xi] Čini se da će neuspješnost pretpostavljenog obujma socijalizacije kućanskog i obiteljskog rada preći u posve regresivan oblik redistribucije kućanskoga rada koji će se od kraja 90-ih s ostalim socijalnim i javnim sektorima ubrzanim tempom prebacivati na privatizirajući modus. Taj problem uz dugotrajnu tradiciju podjele rada u domu i na tržištu bitno bolje pojašnjava razloge tvrdokornosti socijalne, ekonomske i pravno-političke nejednakosti žena i muškaraca nego li pozivanje na posve neodređeni sadržaj i argument patrijarhalizacije.

Dakako, kad je riječ o jugoslavenskom samoupravljanju, pored problema socijalne reprodukcije i činjenice da su žene u stvarnom smislu posve u zanemarivoj brojci bile neposredno prisutne u organima samoupravljanja i drugim rukovodećim političkim tijelima važno je spomenuti i treći moment koji je bitno uvjetovao otežanu (ili uopće) emancipaciju žena. Najvažnije ženske organizacije koje su nastale nakon 2. svj. rata uskoro su bile ugašene.[xii] Iako je programski vezan za Komunističku partiju, AFŽ (Antifašistički front žena) od samih početaka djeluje samostalno i autonomnom mrežom organizacija i rukovodstava. Već krajem 1942. godine u Hrvatskoj Antifašistički front žena okuplja oko 250 000 žena i izdaje svoj list Žena u borbi.[xiii] Svejedno, AFŽ  je 1953. godine ukinut radi „suvišnog bavljenja političkim radom“ i zato što se smatralo da pitanja koja se neposredno tiču žena ne nastaju na osnovu spola, već klasne i konzervativne orijentacije.[xiv] Drugim riječima, kada se riješi pitanje od primarne važnosti (radničko-klasno), tek tada možemo razrađivati sekundarne fenomene poput ženske potlačenosti. U posebnoj Rezoluciji o stvaranju Saveza ženskih društava Jugoslavije, Kongres je obrazložio odluku o ukidanju AFŽ-a uglavnom argumentima koje je u pozdravnoj riječi istaknuo delegat SSRN-a, a konačnim zaključkom da bi postojanje jedinstvene ženske organizacije: „suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u rešavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno mišljenje o tome da je pitanje položaja žene nekakvo odvojeno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice, pitanje svih boraca za socijalizam“.[xv]

Nakon ukidanja AFŽ-a, osniva se Savez ženskih društava Jugoslavije koji nastavlja s radom do 1961. godine, otkada se formira Konferencija za društvenu aktivnost žena koja se organizira do 1965. godine.[xvi] Tijekom 70ih i 80ih feminizam na prostoru bivše Jugoslavije, a ne bitno različito od trenda na svjetskoj sceni, obilježavaju posve nove pojavnosti u odnosu na postojeću feminističku tradiciju.[xvii] Pritomu ne mislim isključivo na neki specifični teorijski trend, aktivističku praksu ili „novonastali“ status žena u društvu, radije bih drugovalni feminizam razumijevala, kako to predlaže Nancy Fraser, kao epohalnu društvenu pojavu u njezinoj cjelini.[xviii] Nije uočljiva samo činjenica da glavna preokupacija grupa prestaju biti prakse, mjere i sadržaji koji tematiziraju socijalni i ekonomski položaj žena, već (na prostoru bivše Jugoslavije naglašeno od sredine 80-ih i početkom rata od 90-ih) se njihovo preoznačavanje transformira posve istovjetno drugim društvenim pokretima u ključu akademizacije i depolitiziranosti subpolitičkih grupa, pa tako i feminističkih. Aktivistkinje se od 90-ih godina bave aktualnim ratnim temama poput tjelesnog i strukturnog nasilja, sigurnim ženskim prostorima i mirovnim politikama, a akademizacija feminističke artikulacije uvjetovala je u najmanjem tri stvari: feminizam gubi svoje progresivne potencijale, gubi iz fokusa historijski odnos spola i klase te se uslijed opće pacifikacije prakse počinje reducirati na teorijsko-identitetsku pozicioniranost koja će sjajno poslužiti kao poligon za afirmaciju nadolazećeg liberalističko-građanskog feminizma i polimorfne „gender mainstreamizacije“.[xix]

Premda bez rodnoteorijskog diskursa nema cjeline feminističke teorije, artikulacija pitanja o odnosu spola i klase ne može biti iscrpljena iz teorije identiteta i to iz nekoliko razloga – nema dostatni pojmovni instrumentarij, niti odgovarajući metodološki okvir, nedostaje joj empirijskih istraživanja za analizu slučaja, kao i nužni eksplanatorno-argumenatcijski model kojim bi se pojasnila strukturna veza kapitalizma i patrijarhata. Uz to, s interdisciplinarnošću identitetskih teorija se dogodio stanoviti paradoks hiperprodukcije teorija roda kojima kronično manjka sistemske kritike, a unutar kojih se dogodilo netom spomenuto „preoznačavanje“ feminističke teorije i prakse tijekom drugog vala feminizma. To je nesumnjivo uvjetovalo činjenicu da je feminizam skoro tri desetljeća ostao bez sustavnih materijalističkih analiza, a u mainstreamu se afirmira reakcionarna liberalistička inačica feminizma koja, primjerice, neće biti u stanju prepoznati opasnost prvih tatcherijanskih modela „fleksigurnog“ i part-time rada koji su se polako etablirali kao kvazi-emancipatorski potez, a u stvarnom smislu značili su posve novi vid neoliberane eksploatacije radništva, ženskog i muškog.

Iako se tipični neoliberalno-tatcherijanski modeli privatizacije, deregulacije i liberalizacije u Hrvatskoj implementiraju tek s 90-ima i ratom, Ustav FNRJ-a iz 1963. u "Osnovnim zakonima o radnim odnosima" i aktu "dopusta bez naknade" gdje se određuju "principi zaštite, odnosno prava i dužnosti žene-radnice" već tada omogućuje ženama i fleksibilni rad:

"Zatim, uz razmatranje pravnog statusa žene-radnice treba imati na umu i mogućnost rada sa nepunim radnim vremenom. (…) Možda bi ovo bila veoma pogodna mogućnost i za ženu da se zaposli, da ima svoje radno vrijeme izvan kuće, a i radnim organizacijama bi to bila prilika da fleksibilnije utvrđuju svoje potrebe i organizaciju rada. Takvim oblikom zapošljavanja žena koriste se mnoge zemlje u pokušaju usklađivanja različitih funkcija žena…".[xx]

Čini se da su upravo žene na globalnom tržištu rada afirmirale fleksibilne radne ugovore koji će bitno označiti novu epohu proizvodnih odnosa od sedamdesetih naovamo. U tome se sastoji najveći paradoks borbe za ženska prava i nespremnost feminističkih grupa uopće da ponude odgovore na novonastale promjene zakona o radu ili da artikuliraju emancipatorne izlazne strategije. To jednako tako nisu učinili ni sindikati ili drugi subpolitički otpori, radi čega mi se čini nužnim sagledavati feminizam kao epohalnu društvenu pojavu u cjelini koju u jednom trenutku elementarno počinje obilježavati pacifikacija društvenih pokreta, njihove teorije i prakse. Kad je riječ o ovoj specifičnosti radnog zakonodavstva, ono se u Hrvatskoj s proeurounijskom politikom, ubrzanim procesima liberalizacije i privatizacije počinje odvijati sredinom devesetih. Iako je Uloga SSSH-a u tom periodu odigrala veoma važnu ulogu u sprečavanju deregulacije tržišta, s ekonomskom krizom od 2009. i decentralizacijom sindikata, ta se pozicija počinje ubrzano mijenjati.[xxi]
Pokušajmo u nastavku detaljnije pogledati koje konzekvence uvjetuju rušenje socijalnih i radničkih prava, te što se zbiva s položajem žena na tržištu rada i kućanskoj sferi uslijed neoliberalnih politika štednje.

2. Ženski problem u vrijeme mjera štednji

Pored kraćeg skiciranja historijske specifičnosti socijalističkog bavljenja ženskim statusom u jugoslavenskom samoupravljanju također se pokušalo konstituirati strukturno-ideološki okvir unutar kojega bi se mogla smjestiti i analiza aktualnog položaja žena na tržištu rada i u kućanstvu koja, po mom sudu, bitno izostaje iz tekućih feminističkih diskusija.[xxii] Jedan od najvažnijih razloga tomu jest onaj koji upućuje na činjenicu da ne postoje ozbiljna istraživanja o utjecaju trenutne ekonomske krize na žene ili obitelj, napose ako je riječ o ortodoksnim pristupima u ekonomiji, pa čak i kada je riječ o heterodoksnim pristupima ili metodologijama koje involviraju feminističku epistemologiju. Kad je riječ o radu i nadnicama, taj se dio u istraživanjima lakše pokriva i mjeri ali nedostaju feminističko-materijalističke interpretacije slučaja.[xxiii] Drugi pak aspekti ekonomske krize, poput krize socijalne reprodukcije ili restrukturacije obitelji, koje ću pokušati barem artikulirati u nastavku, nisu ozbiljno istraživani. Također, utjecaji krize se razlikuju ovisno o konkretnom geopolitičkom kontekstu, što također treba uzeti u obzir kada se govori o nedostatku feminističkih analiza krize od 2008., a i podaci kojima se koristimo mahom se tiču  SAD-a, Britanije, odnosno europskih zemalja centra. U tom smislu može se učiniti da neke teze o mjerama štednje ostaju na spekulativnoj razini, što dakako rezultira i izostankom adekvatnog teorijskog instrumentarija ili okvira unutar kojega bi se trebala smjestiti suvremena feministička analiza kapitalizma.[xxiv] No, to nikako ne znači da artikulacije odgovora na krizu treba zaobilaziti, upravo suprotno, one nam trebaju poslužiti kao ulazna diskursna točka unutar koje je potom moguće formirati strukturiraniji feminističko-teorijski okvir.

Paralelno sa socijalističkim naporima u istočnom dijelu Europe javljaju se i socijalne varijante feminističkog marksizma koje su obilježavale svijet i zapadnu Europu – od talijanskih modela „welfare mothers“ do američkih „wages for housework“.[xxv] Zapravo se zahtjevi marksističkih feministkinja kad je riječ o nadnicama za kućanski rad donekle preklapaju s onima u samoupravnoj Jugoslaviji, prije svega radilo se o redukciji kućanskog posla i njegovoj reorganizaciji, potom redistribuciji posla uslijed tzv. „broken home sindroma“ i „sharing the housework“ modela koji je istovremeno omogućio ženama boravak izvan kuće ali i veću produktivnost, i u konačnici se pojavljuje i treći zahtjev – podruštvljenje kućanskog rada.

Kako Silvia Federici piše:

„Kada se borimo za plaće za kućanski rad nedvosmisleno i izravno se borimo protiv naše društvene uloge… Trebalo bi biti jasno, međutim, da kada se borimo za plaće ne borimo se za ulazak u kapitalističke odnose, jer nikada nismo ni bili izvan njih… Reći da želimo plaće za kućanski rad znači izložiti činjenicu da je kućanski rad već novac za kapital, da je kapital već unovčio i unovčava naše kuhanje, smiješkanje, jebanje.“[xxvi]

Paradoksalno, ono što možemo vidjeti kod zemalja zapadne Europe sedamdesetih kad je riječ o distribuciji kućanskog rada nije bilo njegovo podruštvljenje, već komodifikacija. Upravo se za taj vid tržišno orijentiranog sustava priprema teren u zemljama sa socijalističkom tradicijom od 90-ih, čiji puni zamah pratimo od 2008. s ekonomskom krizom.

Od rata, točnije od 90ih u Hrvatskoj se ustanovljuje tzv. „tranzicijski period“ prelaska na kapitalistički način proizvodnje koji razbijanjem sindikalne centralizacije, prvobitnom akumulacijom kapitala, tj. monopolizacijom tržišta, liberalizacijom i privatizacijom, deindustrijalizacijom etablira agendu neoliberalne ideologije u ovom dijelu periferije. Zato se u zadnjih 20 godina „tranzicije“ zbiva mahnita i brza desocijalizacija javnih usluga i sektora, otkada kreće snažna kontrolirana tržišna integracija ovog dijela periferije u svjetsku ekonomiju. Kada su se mjere štednje počele provoditi ne bi li stabilizirale krizu državnih dugova perifernih zemalja (ponajprije onih koje EU, ECB, MMF kontrolirano uvode u euro-svjetsku ekonomiju), uslijedili su prepoznatljivi ishodi koji nadalje bitno određuju smjer kretanja ekonomske politike: nadziranje nacionalnih proračuna (usprkos činjenici da ne postoji ozbiljniji ekonomski program koji bi pažljivije razradio plan monetarnog ujedinjenja različitih nacionalnih privreda), smanjenje „tradicionalnih“ radničkih prava i širenje siromaštva, privatizacija javnog sektora, rezanje troškova unutar njega, tj. racionalizacija broja zaposlenih, deindustrijalizacija; uglavnom meta su ostaci welfarea, tj. troškovi socijalnog sektora. Mjere štednje se ne tiču samo rezova i financijskog povlačenja države, radi se i o tomu da je pružanje financijske pomoći komodificirano, uvedeni su troškovi subvencija, kao i konkurencija unutar sektora socijalnih usluga koje su okrenute primarno prema tržišnoj logici. Individualizacija kolektivne potrošnje znači napad na one o kojima ovisi klasni nerazmjer plaća, na  siromašne, etičke manjine, umirovljenike, osobe s invaliditetom, žene. Odnos rada i kapitala u svjetskoj ekonomskoj politici utječe na dva paralelna procesa. U razvijenim zemljama se ekonomska restrukturacija odvija alokacijom resursa što posebno pogađa mušku radnu snagu (prebacivanje industrijske proizvodnje u zemlje jeftine radne snage gdje su uvjeti rada u fizičkom smislu loši, uz izrazito problematičan pravno-društveni odnos prema strancima i migrantskim radnicima) i ekspanzijom uslužnoga sektora u kojem mahom rade žene, dok je u zemljama periferije na snazi proces smanjenja ograničenja radnoga zakonodavstva i prekarizacija, što najviše pogađa žensku radnu snagu u vidu part-time poslova i neizbježnosti fleksibilizacije rada.

Iz lijevo-feminističkog konteksta i posve ugrubo govoreći, udar na javni sektor znači nekoliko stvari: rušenje materijalnih prava koja su žene stekle izlaskom na tržište rada, krizu društvene reprodukcije, krizu reprodukcije klasa, financijsko opterećenje kućanstava, promjenu intimne razine odnosa između (bračnih) partnera i osnaživanje patrijarhalnosti. Svih šest razina utječe na promjenu postojećeg tradicionalnog okvira obitelji, a uloga se žena pomalo vraća na onu u predindustrijskoj fazi kapitalizma. To je problem, rekla bih, i esencijalne i egzistencijalne naravi. Kada su žene postale dijelom tržišta rada, taj je pomak automatski transformirao suštinu „ženskog“ života, dotadašnju strukturiranost svakodnevlja obitelji i ulogu žena u društvenoj reprodukciji. Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru, deindustrijalizacija, deregulacija, privatizacija, rezovi se direktno tiču njihovih moderno-stečenih modusa života u kojima su izborile konkretna materijalna prava. Žene čine 72% radne snage u javnom sektoru u Irskoj, 54% u Španjolskoj, 63% u Latviji, 53% u Rumunjskoj i 65% u Velikoj Britaniji. Dodajmo i činjenicu da žene kreću s pozicije više stope nezaposlenosti nego li muškarci ako gledamo ukupnu sliku radne snage. Također, vjerojatnije je da će one prije odustati od posla ako su uvjeti na tržištu rada, ali i tržištu uopće, napeti. Prema nedavnom istraživanju Europskog ženskog lobija i Oxfam-a, ženska stopa zaposlenosti u 22 zemalje se vratila na razinu one iz 2005. godine.[xxvii] Egzistencijalno govoreći, kriza je uvjetovala snažan udar na život žena radi ponovnog reduciranja ženskog rada na neprogresivni koji obavljaju u domaćinstvu/obitelji. S jednu stranu, „feminizacija rada“ u javnim i uslužnim djelatnostima govori o spolnoj podjeli rada, ali s drugu stranu taj analitički fokus nije potpun ako paralelno ne uzima u obzir klasnu predisponiranost rada.

Bez obzira na promjene klasičnog nukleusa obitelji, žene i dalje obavljaju neplaćeni dio rada u kućanskoj sferi života bez kojega akumulacija viška vrijednosti ne bi bila moguća. Budući da funkcija kućanstva nije samo potrošnja, već i proizvodnja, žene u dvosistemskom smislu – kao radnice i prema spolnoj osnovi – zapravo reproduciraju klasu u tijelu radne snage žene.

S obzirom da tradicionalno žene vode brigu o „mikrogospodarstvu“, tj. troškovima kućanstva i o obitelji, načini suočavanja s teretom krize koji trpe domaćinstva, u cijelosti mijenjaju mikrofunkcionalnost obitelji, a unutar nje i restrukturaciju uloga muškaraca i žena.[xxviii] Snalaženje u „krpanju dugova“ kao stanovita mikroekonomija kućanstva pretpostavlja dodatna neformalna zaposlenja i zaduženja (primjerice žene iz tekstilnih industrija koje nakon otkaza rade u svojim kućama, frizerke, kuharice, spremačice i sl.), rijeđi boravak muškarca u sferi doma koji nerijetko radi „na crno“, sve češće ostajanje žene u okruženju doma, još veću snalažljivost u organiziranju ekonomije kućanstva bez dostatnih materijalnih sredstava. International Labour Organisation navodi:

„Žene čine 70% siromašnih u svijetu. One zarađuju manje od muškaraca, imaju manje kontrole nad imovinom i suočavaju se sa višom razinom fizičke ugroženosti i nasilja. One su najčešće skrbnice, domaćice i, sve više, upraviteljice kućnih resursa i one koje zarađuju. Uzimajući u obzir ovu kombinaciju ugroženosti i odgovornosti za dobrobit njihovih obitelji, žene imaju jedinstvenu i prijeku potrebu za upravljanjem rizika.“[xxix]

Na koncu, u tako shvaćenoj mikroekonomskoj sredini fizički i psihosocijalni razlozi (od umora, stresa, sve lošije prehrane) utječu na slobodno vrijeme i seksualnost među partnerima, kao i porast muškog nasilja prema ženama, o čemu, primjerice, izvještavaju grčke aktivistkinje.[xxx]

Neoliberalna ideologija se u elementarnom smislu tiče racionalizacije odnosa države i tržišta, ona osigurava i fetišizam individualizma koji u strateškom smislu označava i parcijalizaciju otpora, ruši koncepte zajedništva i zajedničkih dobara, taktizira s kompetitivizmom. S obzirom da liberalizam računa na obitelj i njezine pojedinačne članove kao na temeljne društvene jedinice (i prema toj logici obitelji snose teret krize), u konačnici se zbivaju tri ne posve istovjetna slučaja: a) kriza zapravo funkcionira kao moment reprodukcije konzerviranja muško-ženskih uloga unutar obitelji i dodatnog osnaživanja nikad prekinute linije patrijarhalnosti kao tipa proizvodnih odnosa koji prethode kapitalističkom načinu proizvodnje, b) budući da je treću fazu kapitalizma (kako to u historijskoj analizi faza odnosa kapitalizma i obitelji predlaže Ben Fine)[xxxi] obilježio porast broja razvoda, samohranih roditelja i jednočlanih domaćinstava, nezaposleni muškarci veoma teško uspostavljuju veze s praksama društvene odgovornosti i c) s obzirom na financijalizaciju tržišta i zaobilaženje klasične proizvodnje u tržišnom sistemu, sve veći broj žena emigrira obavljajući njegovateljske poslove (starijih i bolesnih), što nezaposlene muškarce stavlja u ponešto novu poziciju u kojoj ovise o radu svojih supruga/partnerica. S krizom i nezaposlenošću pratimo i porast čitavoga niza psihosomatskih bolesti, neuhranjenosti djece i odraslih, kraćeg životnog vijeka siromašnijih i rasta stope samoubojstava u prvom redu kod muškaraca.

Već prepoznatljivi napad na javni sektor i socijalne servise možemo pratiti od 70-ih naovamo, uz ranu neoliberalnu ideologiju i svjetsku ekonomsku stagnaciju. Posljedično su otada njega djece i odraslih sve manje socijalizirane, a žene ponovno samorazumljivo postaju zadužene za obavljanje careworka. Dakako, to postaje velikim opterećenjem za žene koje su pritomu i zaposlene. Konkretno, to znači da se ili traže privatne usluge njege/čuvanja ili netko od roditelja radi pola radnoga vremena, najčešće majke. Ova situacija je možda najočitija u Velikoj Britaniji gdje su obitelji spremne u prosjeku potrošiti trećinu svojih neto prihoda na skrb o djeci.[xxxii] Slična je stvar posrijedi i kada imamo u vidu mirovinske reforme – budući da žene najčešće imaju prekide u radnom vijeku, uz skraćeno radno vrijeme i plaće niže od plaća muških radnika, ciklus ženske eksploatacije sve je očitiji u aktiviranju neoliberalnih reformi.

Kad se „brižni rad“ tretira kao posao koji se tiče beneficija ili ekstra-troška jer je on „po naravi“ stvari ili tradicionalno ženski i neproduktivan, znači da se on ne razmatra kao nužan dio društvene reprodukcije.[xxxiii] Pitanje društvene reprodukcije u kapitalističkom načinu proizvodnje kao odnos klase i spola pratimo na liniji nekolicine historijsko-materijalnih elemenata koji su uvjetovali ulazak žena na tržište rada: demografske promjene, uloga nuklearne obitelji i njezine promjene u trima fazama kapitalizma, historijski faktori masovne potrošnje koji slijede iz ekspanzije tvorničke proizvodnje. Budući da feministički pokret nastaje uporedo s industrijskom revolucijom i ulaskom žena na tržište rada, dakle, žene su postale dio formalne radne snage, treba pratiti kako je taj vid „oslobođenja“ žena od privatne sfere uzrokovao i drugu „slobodu“, onu od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Paradoksalno, s borbom koja je trebala prouzrokovati ekonomsku emancipaciju žena, istovremeno počinje novi val formalizacije ženske opresiranosti. Budući da svjedočimo promijenjenim oblicima tržišta rada i strukturama obitelji, paralelno uviđamo da su se modeli žene kućanice i supruga hranitelja promijenili. No, bez obzira na taj tip promjene, tradicionalni oblici brige, kao i deficit brige, njege i skrbi nisu se promijenili. Razlog zašto je njegovateljski rad povezan s opresijom nad ženama se vidi i u činjenici da je sama sklonost prema brizi uvjetovana opresiranim uvjetima koji počivaju na koncepcijama ekonomije dara.[xxxiv]

Specifičnost problema ženskoga rada najvidljivija je u odnosu produktivnog i neproduktivnog rada, gdje o kućansko-obiteljskom radu mislimo kao neproduktivnom. Pod njime podrazumijevamo rad što izravno ne proizvodi višak vrijednosti, a koji nastaje tijekom radnog vremena koje traje više od vremena potrebnog za reprodukciju radne snage i njezino pokrivanje troškova. Tako, primjerice, radnik može dnevno raditi osam sati vremena, ali su potrebna samo tri sata za proizvođenje vrijednosti koja će biti dovoljna za pokriće troškova nadnice. U onih preostalih pet sati proizvodi se višak vrijednosti za kapitalistu koji čini osnovu za stvaranje profita. No, puno radnika ne stvara višak vrijednosti, primjerice većina onih koji rade u javnom sektoru ili bankari. U tom slučaju se višak vrijednosti stvara negdje drugdje u kapitalističkom sustavu gdje je moguće ispumpavanje radne snage u procesu proizvodnje.

Neproduktivna radna snaga je neophodna za funkcioniranje kapitala, osobito u javnom sektoru kao što su npr. zdravlje i obrazovanje. Uz to, i neplaćeni ženski rad, shvaćen kao neproduktivni, iznimno je važan za tržišnu ekonomiju. Da bi se kapitalizam reproducirao, nije dovoljno samo osigurati eksploatirajući nadnički rad, nužan je i neproduktivni besplatni rad u kućanskoj sferi koji reproducira radnu snagu. Uslijed činjenice da ženska radna snaga devalvira cijenu rada i da se historijski pojavljuje kao jeftinija, da žene imaju manja očekivanja od ishoda u radnom procesu i da je ženski sindikalizam u još težoj poziciji od muškog, to postaju dobre ulazne točke za prebacivanje ženskoga rada na produktivni modus i potom njegovu eksploataciju. Adrianne Roberts slično tumači razloge ulaska žena na tržište rada u okvirima makroekonomske razine:

„Ovo se događa u isto vrijeme kada tržišta rada postaju sve više prekarna i kada strukturalne promjene stvaraju poticaje kompanijama da zapošljavaju radnice koje će prihvatiti niže plaće i prekarnije uvjete od muškaraca.“[xxxv]

Za analizu problema ženskoga rada moramo uzeti u obzir činjenicu da na tržištu rada postoje mehanizmi društvenog isključivanja koji se ne aktiviraju na isti način kako to čine izvan njega i da postoji tvrdokorna tradicija zanemarivanja empirijskih podataka o nejednakom položaju muške i ženske radne snage. Uz to, strukturni uzroci podjele na ženska i muška zanimanja i sektore (occupational segregation), feminizacija siromaštva, privatizacija neplaćenog rada, troškovi alokacije slobodnog vremena, egzogeni faktori koji utječu na elemente strukturne diferencijacije radne snage i transformacijski modusi kapitalističkog sistema proizvodnje bitni su u analizi nejednoznačnih uzroka dvostruke subordinacije ženske radne snage.

Zaključne riječi

Čini se da na koncu treba podvući temeljnu dilemu: treba li ići na promjenu koja će ženama omogućiti da se bolje snađu u postojećim ekonomskim uvjetima ili na promjenu ekonomije i njezinog diskursa koji bi funkcionirali prema feminističkim principima? Jedina ispravna feministička politička strategija „ženskog pitanja“ je njegovo smještanje u antikapitalistički okvir i napore historijskog materijalizma, kao i nužno kretanje u okvirima heterodoksne ekonomije. U tom smislu su pitanja prekarizacije, privatizacije javnih i zajedničkih dobara, otplate dugova i daljnjih zaduživanja, financijalizacije tržišta, strukturnih programa prilagodbe tek neke od tema koje raspravu o spolnoj i klasnoj jednakosti smještaju u kontekst kritike globalnog kapitalizma iz feminističke perspektive. Da bismo u epistemološko polje tih pitanja smjestili hrvatski kontekst, najuputnije je istražiti i analizirati historijat feminističkih borbi na ovim prostorima, ne bi li popunili rupe kolektivne memorije kad je riječ o antifašističkom frontu žena, socijalističkom samoupravljanju i napose ulozi i statusu žena u tom modelu jugoslavenske političke ekonomije, koja je na način kako sam to pokušala prikazati pripremila teren za pojavu tehnomenadžerske klase na prostoru bivše Jugoslavije u formaciji kapitalističkog načina proizvodnje.

Zato je rad imao za nakanu ponuditi kraću historijsko-materijalističku skicu ženskog pitanja od radničkog samoupravljanja preko tranzicije do vremena mjera štednji, imajući u vidu odnos društvene reprodukcije i kapitalizma. Intencija je bila ukazati i na kritiku redukcionističkog pristupa problemu ženske opresije koji se ne razmatra kao integralni dio kapitalizma. Upravo stoga su koncepcije dvosistemske teorije važne jer upućuju na dva režima, jedan koji upravlja društvenom reprodukcijom i drugi koji upravlja režimom produktivnog rada. Treba naglasiti, postoje velike poteškoće u eksplanatornosti veze tih dvaju režima, posve slično i kad je riječ o analitici patrijarhata i njegovog odnosa prema kapitalizmu koji često završava u transhistorijskim zaključcima.[xxxvi] Skraćeno govoreći, rad se fokusirao na temu obiteljsko-kućanskog sistema kao ključa za razumijevanje ženske opresije. Unutar njega razumijevamo organizacijski model socijalne struktiriranosti i idelogiju obitelji kao dva paralelna momenta na kojima se temelji društvena reprodukcija.

Na kraju nam ostaje zaključiti, budući da je sistem obiteljsko-kućanskoga rada nužan za cirkulaciju, akumulaciju i reprodukciju kapitala, ženska emancipacija nije moguća u kapitalističkom načinu proizvodnje. No, to nije sve, ona nije moguća ni u bilo kojem drugom sistemu, bilo da je riječ o samoupravljačkom (kako se u tekstu prikazalo) ili onom koji se temelji na principu nužne klasne borbe ako se u nju ne upisuje ženska opresija, a materijalističke analize rodne ideologije ukazuju kako su klasne borbe upravo učvrstile spolnu podjelu rada.[xxxvii] Feministički zadatak je ovdje dvostruk – raščistiti teorijski spekulativizam rodnih teorija i inzistirati na historijsko-materijalističkoj metodologiji analize veze spola i klase, odnsno patrijarhata i kapitalizma koja kreće od tehnologije obiteljsko-kućanskoga rada i zaključuje se u modelima rodnog jaza u plaćama. Gorući je problem taj što se u krizama ženska dvostrukost opresije još više produbljuje, radi čega su nam istraživanja ekonomske krize od 2008. godine elementarna ulazna diskursna točka za feminističku analizu kapitalizma, a tek otuda i za strateško savezništvo s drugim klasnim borbama. Riječima Juliet Mitchell: „trebamo postaviti feministička pitanja, ali pokušati doći do marksističkih odgovora“.[xxxviii]

 

Bibliografija:

 

  • Arhiv Jugoslavije, Fond: CK KPJ – Savez ženskih društava Jugoslavije, Konferencija za društvenu aktivnost žena i Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.
  • Bebel, A., “Women and Socialism”, marxists.org, datum zadnjeg posjeta: 15. 03. 2013.
  • Blank, G., „Gender, Production, and the Transition to Capitalism. Assessing the Historical Basis for a Unitary Materialist Theory“, Journal of Marxism and Interdisciplinary Inquiry, 2011, Vol. 4, No. 2, 6-28
  •  Božinović, N., Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, Beograd: Devedesetčetvrta i Žene u crnom, 1996.
  • Brenner, J. i Ramas, M., „Rethinking Women's Oppression“, New Left Review, 1984, I/144, March-April.
  •  Čakardić, A., „Minimalna država i neoliberalne strategije kapitalizma“, u: Jadžić, Maljković i Veselinović (ur.), Kriza, odgovori, Levica, Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2012., str. 129-149.
  • Dunayevskaya, R., Rosa Luxemburg, Women's Liberation, and Marx's Philosophy of Revolution, Sussex: Harvester Press, 1981.
  • The European Women's Lobby and Oxfam International, „Women’s poverty and social exclusion in the European Union at a time of recession: An Invisible Crisis?”, ifuw.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.
  • Federici, S., Revolution at Point Zero, San Francisco: PM Press, 2012. 
  •  Fine B. I Milonakis, D., From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory. London: Routledge, 2008.
  • Fine, B., Women's Employment and the Capitalist Family, London/New York: Routledge, 2002.
  • Frejzer, N. (Fraser), „Feminizam, kapitalizam i lukavstavo istorije“, u: Jadžić, Maljković i Veselinović (ur.), Kriza, odgovori, Levica, Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2012., str. 239-257.
  •  Hoff, A., „Families, care and work: changes and challenges, beyondcurrenthorizons.org.uk, 02. 2009
  • Huws, U., „The reproduction of difference: gender and the global division of labour“, „Analytica Publications in association with Merlin Press“, 2012., v. 6, no. 1, 1-10
  • ILO, Women in Labour Markets: Measuring Progress and Identifying Challenges, Geneva: International Labour Organization, 2010.
  • Kardelj, E., Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, Belgrade: IC „Komunist“, 1978.
  • Knežević, Đ., „Kraj ili novi početak? Feminizam od šezdesetih do danas u Jugoslaviji/Hrvatskoj“, u: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, prir. A. Feldman, Zagreb: Institut Vlado Gotovac i Ženska infoteka, 2004, str. 247-260.
  • Kožul, F., Žena u samoupravljanju, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu – Fakultet političkih nauka, 1973.
  • Lafargue, P., „The Woman Question“, marxist.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.
  • Mcalpine, M., „Violence, Activism and Resistance“,  internationalgreensocialist.wordpress.com, 20. 12. 2012.
  • Public Services International, „Impact of economic crisis and austerity measures on women“, world-psi.org, 20. 07. 2012.
  • Prlenda, S., „Prema povijesti jugoslavenskih feminizama“, u: Kako je bilo… O Zagorki i ženskoj povijesti, ur. S. Prlenda, Zagreb: Centar za ženske studije, 2011, str. 191-202.
  • Roberts, A., „Financial crisis, financial firms… and financial feminism? The rise of 'Transnational Business Feminism' and the necessity of marxist-feminist IPE“, Socialist Studies / Études socialistes, 8 (2) Autumn 2012, 85-108
  • Roberts, A., „ Financing Social Reproduction. The gendered relations of Debt and Mortgage Financing in 21st Century America, academia.edu, 23. 04. 2012.
  • Sklevicky, L., Konji, žene, ratovi, Zagreb: Ženska infoteka, 1996.
  • Stavropoulou, M. and Jones, N., „Off the balance sheet: the impact of the economic crisis on girls and young women“, plan-international.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.
  • Tietze, T. i Seymour, R., „Debate on patriarchy and capitalist mode of production“, left-flank.org, 15. 01. 2013.
  • Tomšič, V., Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije, Belgrade: Jugoslovenska stvarnost, 1981.
  • Vanden Doelen, C., „Žene plaćaju“, slobodnifilozofski.com, 8. 03. 2013.
  • Vaughan, G., For-Giving. A Feminist Criticism of Exchange, Anomaly Press and Plain View Press, 2002 edition.
  • Vaughan, G. Women and the Gift Economy, Toronto: Inanna Publication and Education, 2007.
  • Vogel, L., „Domestic Labor Revisited“, clasco.edu.ar, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.
  • Vogel, L., „Marxism and Feminism: Unhappy Marriage, Trial Separation or Something Else“?, Women and Revolution. The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism. A Debate on Class and Patriarchy, L. Sargent (ur.), London: Pluto Press, 1981.
  • Zakon o kazalištima, Narodne novine“, broj 71/06.
  • „Žene poduzetnice – pokretači otvaranja novih radnih mjesta u jugoistočnoj Europi, hgk.hr, 20. 02. 2013.
  • Weeks, K., „Life Within and Against Work: Affective Labor, Feminist Critique, and Post Fordist Politics“, Ephemera, 2007, volume 7(1), 233-249.
  • “Women Recollecting Memories: Center for Women War Victims Ten Years Later”, women-war-memory.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.

 

Napomene:


[i] V. Tomšič, Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije, Belgrade: Jugoslovenska stvarnost, 1981, 33 

[ii] E. Kardelj, Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, Belgrade: IC „Komunist“, 1978, 132.

[iii] Kada je riječ o učešću žena u radu društveno-političkih organizacija, u SKJ-u je 1977. bilo 23 % žena, u Savezu sindikata 34 % žena – što odgovara postotku žena u ukupnom broju zaposlenih – u Savezu boraca oko 30 % žena, u Savezu socijalističke omladine oko 40 % žena. Za ovim brojkama bitno zaostaje ženska zastupljenost u rukovodećim i izvršnim organima navedenih organizacija. Tomšič, Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije, str. 55.

[iv] F. Kožul, Žena u samoupravljanju, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu – Fakultet političkih nauka, 1973., str. 91.

[v] Isto, str. 114.

[vi] Citirano u Tomšič, Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije, str. 75.

[vii] A. Bebel, “Women and Socialism”, marxists.org, datum zadnjeg posjeta: 15. 03. 2013.

[viii] Ovom prilikom samo usputno upozoravam na problematičnost Bebelovog zagovaranja ženskog pitanja koje je prema Rayi Dunayevskayoj tek nominalnog karaktera. Ona će u ukazati na neke neuralgične točke njegovih stavova o ženama, ističući neke dijelove pisama iz korespondencije Augusta Bebela i Karla Kautskog, odnosno Bebela i Vicora Adlera. Npr. 1910. Bebel piše Kautskom: "It is an odd thing about women. If their partialities or passions or vanities come anywhere in question and are not given consideration, or, let alone, are injured, then even the most intelligent of them flies off the handle and becomes hostile to the point of absurdity. Love and hate lie side by side, a regulating reason does not exist." Iz: R. Dunayevskaya, Rosa Luxemburg, Women's Liberation, and Marx's Philosophy of Revolution, Sussex: Harvester Press, 1981., str. 27. 

[ix] P. Lafargue, „The Woman Question“, marxist.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.

[x] U tom smislu je zanimljiva diskusija Tada Tietzea i Richarda Seymoura koja je uslijedila upravo uoči krize SWP-a tijekom siječnja 2013. radi curenja podataka iz CC-a stranke radi slučaja silovanja, što je uvjetovalo brojne diskusije o odnosu feminizma i ljevice, kao i trockističkoj „suzdržanosti“ kad je riječ o inzistiranju na feminističkim principima, vidi: „Debate on patriarchy and capitalist mode of production“, left-flank.org, 15. 01. 2013.

[xi] O tomu sam više pisala u: „Minimalna država i neoliberalne strategije kapitalizma“, u: Jadžić, Maljković i Veselinović (ur.), Kriza, odgovori, Levica, Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2012., str. 129-149.

[xii] Detaljnije u: N. Božinović ,„Ukidanje antifašističkog fronta žena i osnivanje saveza ženskih društava“, u: Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, Beograd: Devedesetčetvrta i Žene u crnom, 1996.

[xiii] Za detaljniji opis historijata AFŽ-a pogledati u: L. Sklevicky, Konji, žene, ratovi, Zagreb: Ženska infoteka, 1996., „Žene u ratu – antifašistički front žena“, u: Božinović, Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku i Arhiv Jugoslavije, Fond: CK KPJ; Savez ženskih društava Jugoslavije; Konferencija za društvenu aktivnost žena; Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.

[xiv] Tomšič, Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije, str. 85.

[xv] Citirano u: N. Božinović, Žensko pitanje u Srbiji XIX i XX veku, str. 169.

[xvi] Vidi u isto, str. 171-196

[xvii] Usp. Đ. Knežević, „Kraj ili novi početak? Feminizam od šezdesetih do danas u Jugoslaviji/Hrvatskoj“, u: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, prir. A. Feldman, Zagreb: Institut Vlado Gotovac i Ženska infoteka, 2004, str. 247-260. i S. Prlenda, „Prema povijesti jugoslavenskih feminizama“, u: Kako je bilo… O Zagorki i ženskoj povijesti, ur. S. Prlenda, Zagreb: Centar za ženske studije, 2011, str. 191-202.

[xviii] N. Frejzer (Nancy Fraser), „Feminizam, kapitalizam i lukavstavo istorije“, u: Kriza, odgovori, Levica, str. 239-257.

[xix] Usp. on line zbirku radova “Women Recollecting Memories: Center for Women War Victims Ten Years Later”, women-war-memory.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.

[xx] Kožul, Žena u samoupravljanju, str 43., istaknuo Kožul.

[xxi] Od siječnja 2013. prva promjena Zakona o radu primjenjuje se u provedbi Zakona o kazalištima (Narodne novine“, broj 71/06): „Radi omogućavanja veće fleksibilnosti u angažiranju kazališnih umjetnika, predlaže se izmjena Zakona o kazalištima na način da se odredi zaključivanje ugovora o radu... u trajanju do pet godina, a prema potrebi projekta ili programa.“

[xxii] Jedan od iznimno problematičnih, tobože emancipatornih, praksi je fenomen „ženskog poduzetništva“ koji se predstavlja kao feministički jer brine o ženama i otvara im nove mogućnosti. Dobar recentni primjer koji to ilustrira je onaj HGK-a koji radi na "ženskom projektu", a cilj mu je: „promovirati žensko poduzetništvo u jugoistočnoj Europi zajedničkim naporima javnog i privatnog sektora, promovirati najbolje prakse politika za žensko poduzetništvo." Usp. projekt „Žene poduzetnice – pokretači otvaranja novih radnih mjesta u jugoistočnoj Europi, hgk.hr, 20. 02. 2013. Dakako, u takvim i sličnim „feminističkim“ projektima se zapravo radi o još jednom elegantnom ulazu fleksigurnog rada u kapitalistički način proizvodnje, koji usput afirmira esencijalistički mit o "ženskoj" poduzetničkoj specifičnosti. Posrijedi je zapravo ženska opresija kao fino upakirani instrument reprodukcije eksploatacije, koji se pritom predstavlja kao emancipirajući pothvat.
[xxiii] Usp. primjerice: M. Stavropoulou and N. Jones, „Off the balance sheet: the impact of the economic crisis on girls and young women“, plan-international.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013. Ovaj izvještaj organizacija Plan i ODI istražuje utjecaje ekonomske krize na djevojke i žene dijem svijeta i nudi mnogo podataka o dugoročnim ekonomskim trendovima i njihovim afirmacijama rodne nejednakosti, o mjerama štednje koje teret krize prebacuju na žene i njihove obitelji, o smanjenju pristupu socijalnim uslugama i slično, ali ono što izostaje nakon podataka jest nužna sustavnija feminističko-materijalistička analiza podataka.

[xxiv] Taj problem ima i svoj historijsko-ekonomski background, usp. B. Fine i D. Milonakis, From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory. London: Routledge, 2008.

[xxv] Usp. S. Federici, Revolution at Point Zero, napose prva dva poglavlja: „Theorizing and Politicizing Housework“ i „Globalization and Social Reproduction, San Francisco: PM Press, 2012.  

[xxvi] Isto, str. 19.

[xxvii] Usp. The European Women's Lobby and Oxfam International, „Women’s poverty and social exclusion in the European Union at a time of recession: An Invisible Crisis?”, ifuw.org, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.
[xxviii] Usp. Public Services International, „Impact of economic crisis and austerity measures on women“, world-psi.org, 20. 07. 2012.; A. Roberts, „Financing Social Reproduction. The gendered relations of Debt and Mortgage Financing in 21st Century America, academia.edu, 23. 04. 2012.; C. Vanden Doelen, „Žene plaćaju“, slobodnifilozofski.com, 8. 03. 2013

[xxix] ILO, Women in Labour Markets: Measuring Progress and Identifying Challenges, Geneva: International Labour Organization, 2010.

[xxx] Usp. M. Mcalpine, „Violence, Activism and Resistance“, internationalgreensocialist.wordpress.com, 20. 12. 2012.

[xxxi] B. Fine, Women's Employment and the Capitalist Family, London/New York: Routledge, 2002.

[xxxii] Usp. A. Hoff, „Families, care and work: changes and challenges, beyondcurrenthorizons.org.uk, 02. 2009.

[xxxiii] Vidi: L. Vogel, „Domestic Labor Revisited“, clasco.edu.ar, datum zadnjeg posjeta 15. 03. 2013.; G. Blank, „Gender, Production, and the Transition to Capitalism. Assessing the Historical Basis for a Unitary Materialist Theory“, Journal of Marxism and Interdisciplinary Inquiry, 2011, Vol. 4, No. 2, 6-28; U. Huws, „The reproduction of difference: gender and the global division of labour“, „Analytica Publications in association with Merlin Press“, 2012., v. 6, no. 1, 1-10; K. Weeks, „Life Within and Against Work: Affective Labor, Feminist Critique, and Post Fordist Politics“, Ephemera, 2007, volume 7(1), 233-249.

[xxxiv] Kao primjere afirmacije koncepcije ekonomije dara koja ne kritizira njezine patrijarhalne i kapitalističke pretpostavke usp. npr. G. Vaughan, Women and the Gift Economy, Toronto: Inanna Publication and Education, 2007. ili G. Vaughan, For-Giving. A Feminist Criticism of Exchange, 2002 edition, Anomaly Press and Plain View Press

[xxxv] A. Roberts, „Financial crisis, financial firms... and financial feminism? The rise of 'Transnational Business Feminism' and the necessity of marxist-feminist IPE“, Socialist Studies / Études socialistes, 8 (2) Autumn 2012, str. 94.

[xxxvi] J. Brenner i M. Ramas, „Rethinking Women's Oppression“, New Left Review, 1984, I/144, March-April.
[xxxvii] Isto, str. 37.

[xxxviii] Citirano u: L. Vogel, „Marxism and Feminism: Unhappy Marriage, Trial Separation or Something Else“?, Women and Revolution. The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism. A Debate on Class and Patriarchy, L. Sargent (ur.), London: Pluto Press, 1981, str. 206
 
 
 
 
 
 
 

 

 

Share
Translate »